Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 6, a. 1

Je li ispovijed nužna za spasenje

Prigovor 1. Čini se da ispovijed nije nužna za spasenje. Jer sakrament pokore određen je radi oproštenja grijeha. Ali grijeh se dostatno oprašta ulijevanjem milosti. Dakle, ispovijed nije nužna kako bi se činila pokora za svoje grijehe.

Prigovor 2. Nadalje, čitamo da su nekima grijesi bili oprošteni bez ispovijedi, npr. Petru, Magdaleni i Pavlu. Ali milost koja oprašta grijehe nije manje djelotvorna sada nego što je bila tada. Dakle, ni sada nije nužno za spasenje da se čovjek ispovjedi.

Prigovor 3. Nadalje, grijeh koji je zadobiven od drugoga treba primiti svoj lijek od drugoga. Stoga stvarni grijeh, koji je čovjek počinio vlastitim činom, mora uzeti svoj lijek od samoga čovjeka. Pokora je pak određena protiv takvih grijeha. Dakle, ispovijed nije nužna za spasenje.

Prigovor 4. Nadalje, ispovijed je nužna za sudsku presudu, kako bi se kazna mogla naložiti razmjerno prijestupu. Čovjek pak može sam sebi nanijeti veću kaznu čak i od one koju bi mu mogao nanijeti drugi. Dakle, čini se da ispovijed nije nužna za spasenje.

Naprotiv, Boetije kaže (De Consol. i): „Ako želiš da ti liječnik pomogne, moraš mu otkriti svoju bolest“. Ali nužno je za spasenje da čovjek uzme lijek za svoje grijehe. Dakle, nužno je za spasenje da čovjek otkrije svoju bolest putem ispovijedi. Nadalje, na građanskom sudu sudac se razlikuje od optuženoga. Dakle, grješnik koji je optuženi ne bi trebao biti vlastiti sudac, nego bi mu trebao suditi drugi, te bi se dosljedno tome trebao ispovjediti njemu.

Odgovaram: Kristova muka, bez čije se snage ne oprašta ni istočni ni stvarni grijeh, proizvodi svoj učinak u nama primanjem sakramenata koji svoju djelotvornost crpe iz nje. Stoga je za oproštenje i stvarnoga i istočnoga grijeha nužan sakrament Crkve, primljen bilo stvarno, bilo barem u želji, kada čovjek ne uspije primiti sakrament stvarno uslijed neizbježne zapreke, a ne iz prezira. Dosljedno tome, oni sakramenti koji su određeni kao lijekovi za grijeh koji je nespojiv sa spasenjem, nužni su za spasenje: i tako, kao što je krštenje, kojim se briše istočni grijeh, nužno za spasenje, tako je i sakrament pokore. I kao što se čovjek traženjem krštenja podlaže posvećenim službenicima Crkve, kojima pripada podjeljivanje toga sakramenta, upravo se tako, ispovijedanjem svoga grijeha, čovjek podlaže posvećenom službeniku Crkve, kako bi po sakramentu pokore koji ovaj podjeljuje primio oproštenje svojih grijeha: niti posvećeni službenik može primijeniti prikladan lijek osim ako nije upoznat s grijehom, a tu spoznaju stječe kroz pokajnikovu ispovijed. Stoga je ispovijed nužna za spasenje čovjeka koji je pao u stvarni smrtni grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: ulijevanje milosti dostaje za oproštenje grijeha; ali nakon što je grijeh oprošten, grješnik još uvijek duguje dug vremenite kazne. Štoviše, sakramenti milosti određeni su kako bi čovjek primio ulijevanje milosti, a prije nego što ih primi, bilo stvarno, bilo u svojoj nakani, ne prima milost. To je bjelodano u slučaju krštenja, a primjenjuje se jednako i na pokoru. Nadalje, pokajnik okajava svoju vremenitu kaznu podnošenjem stida ispovijedi, vlašću ključeva kojoj se podlaže i naloženom zadovoljštinom koju svećenik ublažava prema vrsti grijehâ koji su mu obznanjeni u ispovijedi. Ipak, činjenica da je ispovijed nužna za spasenje ne duguje se tome što ona pridonosi zadovoljštini za grijehe, jer ta kazna na koju čovjek ostaje obvezan nakon oproštenja grijeha jest vremenita, stoga put spasenja ostaje otvoren i bez toga da se takva kazna okaje u ovome životu: nego se duguje tome što ona pridonosi oproštenju grijeha, kako je gore objašnjeno.

Odgovor na 2. prigovor: iako ne čitamo da su se ispovjedili, moguće je da jesu; jer mnoge su stvari bile učinjene koje nisu zabilježene u pismu. Štoviše, Krist ima vlast izvrsnosti u sakramentima; tako da je mogao podijeliti stvarnost sakramenta bez upotrebe stvari koje pripadaju sakramentu.

Odgovor na 3. prigovor: grijehu koji je zadobiven od drugoga, naime istočnomu grijehu, lijek može dati posve izvanjski uzrok, kao u slučaju dojenčadi: dok se stvarni grijeh, koji čovjek počini sam od sebe, ne može okajati bez nekoga djelovanja sa strane grješnika. Ipak čovjek nije dostatan okajati svoj grijeh sam po sebi, premda je bio dostatan sagriješiti sam po sebi, jer je grijeh konačan sa strane stvari kojoj se okreće, u kojemu se pogledu grješnik vraća sebi; dok sa strane odvraćanja grijeh crpi beskonačnost, u kojemu pogledu oproštenje grijeha mora nužno započeti od nekoga drugoga, jer „ono što je posljednje u redu nastajanja, prvo je u redu namjere“ (Ethic. iii). Dosljedno tome, i stvarni grijeh mora nužno uzeti svoj lijek od drugoga.

Odgovor na 4. prigovor: zadovoljština ne bi dostajala za okajanje kazne grijeha po strogoći kazne koja se nalaže u zadovoljštini, ali dostaje kao dio sakramenta koji ima sakramentalnu snagu; stoga bi je trebali nalagati djelitelji sakramenata, te je dosljedno tome ispovijed nužna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.