Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 59, a. 5

Smije li, nakon što ju je otpustio, uzeti drugu ženu

Prigovor 1. Čini se da vjernik koji napusti svoju nevjernu ženu ne može uzeti drugu ženu. Jer nerazrješivost je od naravi braka, budući da je protivno naravnomu zakonu otpustiti svoju ženu. No među njima je postojao pravi brak dok su bili nevjernici. Dakle, njihov se brak nipošto ne može razriješiti. Ali dokle god je čovjek brakom vezan uz jednu ženu, ne može oženiti drugu. Dakle, vjernik koji napusti svoju nevjernu ženu ne može uzeti drugu ženu.

Prigovor 2. Nadalje, zločin koji nastupi poslije braka ne razrješuje brak. No ako žena želi živjeti s njim bez uvrede Stvoritelju, bračna se veza ne razrješuje, budući da se muž ne može oženiti drugom. Dakle, grijeh žene koja odbija živjeti bez uvrede Stvoritelju ne razrješuje brak tako da bi njezin muž bio slobodan uzeti drugu ženu.

Prigovor 3. Nadalje, muž i žena jednaki su u bračnoj vezi. Budući da je dakle nevjernoj ženi nedopušteno ponovno se udati dok joj muž živi, čini se da to ne može učiniti ni muž vjernik.

Prigovor 4. Nadalje, zavjet uzdržljivosti povoljniji je od bračnoga ugovora. No čini se da mužu vjerniku nije dopušteno položiti zavjet uzdržljivosti bez pristanka svoje nevjerne žene, budući da bi ona tada bila lišena braka ako bi se naknadno obratila. Mnogo manje mu je stoga dopušteno uzeti drugu ženu.

Prigovor 5. Nadalje, sin koji ustraje u nevjeri nakon očeva obraćenja gubi pravo na nasljedstvo od svoga oca: a ipak, ako se naknadno obrati, nasljedstvo mu se vraća čak i ako je netko drugi ušao u posjed toga. Činilo bi se stoga da bi na sličan način, ako se nevjerna žena obrati, njezin muž trebao biti vraćen njoj čak i ako se oženio drugom ženom: pa ipak bi to bilo nemoguće kada bi drugi brak bio valjan. Dakle, on ne može uzeti drugu ženu.

Naprotiv, ženidba se ne potvrđuje bez sakramenta krštenja. No ono što nije potvrđeno može se poništiti. Dakle, brak sklopljen u nevjeri može se poništiti, pa je dosljedno tome, pošto se bračna veza razriješi, mužu dopušteno uzeti drugu ženu. Nadalje, muž ne bi trebao živjeti s nevjernom ženom koja odbija živjeti s njim bez uvrede Stvoritelju. Ako bi mu stoga bilo nedopušteno uzeti drugu ženu, bio bi prisiljen ostati uzdržljiv, što bi se činilo nerazumnim, jer bi tada bio u nepovoljnijem položaju zbog svojega obraćenja.

Odgovaram: kada se muž ili žena obrati na vjeru, a drugo ostane u nevjeri, mora se napraviti razlika. Jer ako nevjernik želi živjeti bez uvrede Stvoritelju, to jest ne navodeći drugoga na nevjeru, vjernik se slobodno može rastati od drugoga, ali mu rastavom nije dopušteno ponovno se oženiti. Ali ako nevjernik odbija živjeti bez uvrede Stvoritelju, služeći se bogohulnim riječima i odbijajući čuti Kristovo ime, pa ako ga nastoji privući na nevjeru, muž vjernik nakon rastave od nje može se sjediniti s drugom u braku.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno (čl. 2), brak nevjernika je nesavršen, dok je brak vjernika savršen te posljedično čvršće veže. No čvršća veza uvijek razrješuje slabiju ako joj je protivna, i stoga kasniji brak sklopljen u vjeri Kristovoj razrješuje brak prethodno sklopljen u nevjeri. Zato brak nevjernika nije posve čvrst i potvrđen, nego se naknadno potvrđuje Kristovom vjerom.

Odgovor na 2. prigovor: grijeh žene koja odbija živjeti bez uvrede Stvoritelju oslobađa muža veze kojom je bio vezan uz svoju ženu tako da se ne može ponovno oženiti za njezina života. To međutim ne razrješuje brak smjesta, budući da bi se, ako bi se obratila od svojega bogohuljenja prije nego što se on ponovno oženi, njezin muž vratio njoj. No brak se razrješuje drugim brakom koji muž vjernik ne bi mogao ostvariti osim ako bi bio oslobođen svoje obveze prema ženi njezinom vlastitom krivnjom.

Odgovor na 3. prigovor: nakon što se vjernik oženi, bračna se veza razrješuje s obiju strana, jer brak nije nesavršen s obzirom na vezu, premda je ponekad nesavršen s obzirom na svoj učinak. Otuda joj je u kaznu za nevjernu ženu prije nego po snazi prijašnjega braka zabranjeno ponovno se udati. Ako se međutim naknadno obrati, može joj se oprostom dopustiti da uzme drugoga muža, u slučaju da je njezin muž uzeo drugu ženu.

Odgovor na 4. prigovor: muž ne bi trebao položiti zavjet uzdržljivosti niti stupiti u drugi brak, ako nakon njegova obraćenja postoji razložna nada u obraćenje njegove žene, jer bi obraćenje žene bilo teže ako bi znala da je lišena svoga muža. Ako pak nema nade u njezino obraćenje, on može primiti svete redove ili stupiti u redovništvo, prethodno zamolivši svoju ženu da se obrati. A tada, ako se žena obrati nakon što je njezin muž primio svete redove, njezin se muž ne smije vratiti njoj, nego ona to mora prihvatiti kao kaznu za svoje kasno obraćenje što je lišena svoga muža.

Odgovor na 5. prigovor: veza očinstva ne razrješuje se različitošću bogoštovlja, kao što se razrješuje bračna veza: stoga nema usporedbe između nasljedstva i žene.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.