Suppl., q. 59, a. 4
Smije li napustiti svoju nevjernu ženu
Prigovor 1. Čini se da vjernik nakon svojega obraćenja ne može otpustiti svoju nevjernu ženu ako ona želi živjeti s njim bez uvrede Stvoritelju. Jer muž je više vezan uz svoju ženu nego rob uz svoga gospodara. No obraćeni rob ne oslobađa se ropske veze, kako se vidi iz 1 Kor 7,21; 1 Tim 6,1. Dakle, ni muž vjernik ne može otpustiti svoju nevjernu ženu.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne smije djelovati na štetu drugoga bez njegova pristanka. No nevjerna je žena imala pravo na tijelo svoga nevjernoga muža. Ako bi dakle muževo obraćenje na vjeru moglo biti na štetu ženi, tako da bi on bio slobodan otpustiti je, muž se ne bi mogao obratiti na vjeru bez ženina pristanka, baš kao što ne može primiti redove niti se zavjetovati na uzdržljivost bez njezina pristanka.
Prigovor 3. Nadalje, ako se čovjek, bilo rob bilo slobodnjak, svjesno oženi robinjom, ne može je otpustiti zbog njezina drukčijega stanja. Budući da je dakle muž, kada se oženio nevjernicom, znao da je ona nevjernica, čini se da je na sličan način ne može otpustiti zbog njezine nevjere.
Prigovor 4. Nadalje, otac je po dužnosti obvezan raditi na spasenju svoje djece. No ako bi ostavio svoju nevjernu ženu, djeca iz njihova sjedinjenja ostala bi s majkom, jer „potomstvo slijedi utrobu“, pa bi tako njihovo spasenje bilo dovedeno u opasnost. Dakle, on ne može zakonito otpustiti svoju nevjernu ženu.
Prigovor 5. Nadalje, preljubnički muž ne može otpustiti preljubničku ženu, čak ni nakon što je učinio pokoru za svoj preljub. Ako se dakle o preljubničkom i o nevjernom mužu ima jednako suditi, ni vjernik ne može otpustiti nevjernicu, čak ni nakon svojega obraćenja na vjeru.
Naprotiv, stoje Apostolove riječi (1 Kor 7,15-16). Nadalje, duhovni preljub teži je od tjelesnoga. No čovjek može otpustiti svoju ženu, što se tiče suživota, zbog tjelesnoga preljuba. Mnogo više, dakle, može to učiniti zbog nevjere, koja je duhovni preljub.
Odgovaram: različite stvari priliče i korisne su čovjeku prema tome je li njegov život jedne ili druge vrste. Zato onaj tko umre svomu prijašnjemu životu nije vezan uz one stvari uz koje je bio vezan u svojemu prijašnjem životu. Otuda onaj tko se zavjetovao na određene stvari dok je živio u svijetu nije ih dužan ispuniti kada umre svijetu prihvaćanjem redovničkoga života. No onaj tko se krsti ponovno se rađa u Kristu i umire svomu prijašnjem životu, budući da je nastajanje jedne stvari propast druge, pa se dosljedno tome oslobađa obveze po kojoj je bio dužan vraćati svojoj ženi bračni dug, te nije dužan živjeti s njom ako se ona ne želi obratiti, premda je u određenom slučaju slobodan to učiniti, kako je gore rečeno (čl. 3), baš kao što je redovnik slobodan ispuniti zavjete koje je položio u svijetu, ako nisu protivni njegovu redovničkomu zavjetovanju, premda na to nije dužan.
Odgovor na 1. prigovor: ropstvo nije nespojivo sa savršenošću kršćanske religije, koja se na vrlo osobit način zavjetuje na poniznost. No obveza prema ženi, ili bračna veza, donekle umanjuje savršenost kršćanskoga života, čije je najviše stanje u posjedu uzdržljivih: otuda usporedba ne stoji. Štoviše, jedna bračna stranka nije vezana uz drugu kao njezino vlasništvo, poput roba uz svoga gospodara, nego na način svojevrsnoga zajedništva, koje je neprikladno između nevjernika i vjernika, kako se vidi iz 2 Kor 6,15; otuda nema usporedbe između roba i bračne osobe.
Odgovor na 2. prigovor: žena je imala pravo na tijelo svoga muža samo dotle dok je on ostajao u životu u kojemu se oženio, budući da i kada muž umre žena „slobodna je od zakona muža“ (Rim 7,3). Zato ako je muž napusti nakon što je promijenio svoj život umrijevši svomu prijašnjem životu, to nipošto nije njoj na štetu. No onaj tko prelazi u redovnički život umire samo duhovnom smrću, a ne tjelesnom smrću. Zato ako je brak konzumiran, muž ne može stupiti u redovništvo bez pristanka svoje žene, dok to može prije tjelesnoga općenja kada postoji samo duhovna veza. S druge strane, onaj tko se krsti čak se i tjelesno ukopava zajedno s Kristom u smrt; te je stoga slobodan od vraćanja bračnoga duga čak i nakon što je brak konzumiran. Možemo također odgovoriti da žena trpi štetu vlastitom krivnjom jer se odbija obratiti.
Odgovor na 3. prigovor: različitost bogoštovlja čini osobu jednostavno neprikladnom za zakoniti brak, dok stanje ropstva to ne čini, nego samo tamo gdje je nepoznato. Otuda nema usporedbe između nevjernika i robinje.
Odgovor na 4. prigovor: ili je dijete doseglo savršenu dob, i tada je slobodno slijediti oca vjernika ili majku nevjernicu, ili je pak maloljetno, i tada ga treba dati vjerniku unatoč tomu što mu je potrebna majčina skrb za odgoj.
Odgovor na 5. prigovor: čineći pokoru preljubnik ne ulazi u drugi život kao što nevjernik ulazi krštenjem. Otuda usporedba ne stoji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.