Suppl., q. 59, a. 3
Može li muž, obrativši se na vjeru, ostati sa svojom ženom ako se ona ne želi obratiti
Prigovor 1. Čini se da muž, kada se obrati na vjeru, ne može ostati sa svojom ženom koja je nevjernica i ne želi se obratiti, a kojom se oženio dok je još bio nevjernik. Jer gdje je opasnost ista, treba poduzeti iste mjere opreza. No vjerniku je zabranjeno oženiti nevjernicu iz straha da ne bude odvraćen od vjere. Budući da je dakle opasnost ista, štoviše i veća, ako vjernik ostane s nevjernicom s kojom se prethodno oženio, jer se novaci lakše izopače nego oni koji su odgojeni u vjeri, čini se da vjernik nakon obraćenja ne može ostati s nevjernicom.
Prigovor 2. Nadalje, „Nevjernik ne može ostati sjedinjen s onom koja je primljena u kršćansku vjeru“ (Dekretali, XXVIII, qu. 1, can. Judaei). Dakle, vjernik je dužan otpustiti ženu koja ne vjeruje.
Prigovor 3. Nadalje, brak sklopljen među vjernicima savršeniji je od onoga sklopljenog među nevjernicima. No ako se vjernici vjenčaju unutar stupnjeva koje je Crkva zabranila, njihov je brak ništavan. Dakle, isto se odnosi i na nevjernike, pa tako muž vjernik ne može ostati sa ženom nevjernicom, u svakom slučaju ako ju je kao nevjernik oženio unutar zabranjenih stupnjeva.
Prigovor 4. Nadalje, ponekad nevjernik ima više žena koje priznaje njegov zakon. Ako dakle može ostati s onima kojima se oženio dok je još bio nevjernik, činilo bi se da čak i nakon svojega obraćenja može zadržati više žena.
Prigovor 5. Nadalje, može se dogoditi da se nakon otpuštanja svoje prve žene oženio drugom, te da se obrati tijekom ovoga drugog braka. Činilo bi se stoga da barem u ovom slučaju ne može ostati s tom drugom ženom.
Naprotiv, Apostol mu savjetuje da ostane (1 Kor 7,12). Nadalje, nikakva zapreka koja nastupi povrh pravoga braka ne razrješuje ga. No to je bio pravi brak dok su oboje bili nevjernici. Dakle, kada se jedno od njih obrati, brak se ne poništava zbog toga; pa se tako čini da mogu zakonito ostati zajedno.
Odgovaram: vjera bračne osobe ne razrješuje nego usavršuje brak. Zato, budući da među nevjernicima postoji pravi brak, kako je gore rečeno (čl. 2, ad 1), bračna se veza ne kida činjenicom što se jedno od njih obrati na vjeru, ali se ponekad, dok bračna veza ostaje, brak razrješuje s obzirom na suživot i bračno općenje, u čemu su nevjera i preljub na istoj razini, budući da su oboje protiv dobra potomstva. Posljedično, muž ima istu vlast otpustiti nevjernu ženu ili ostati s njom, kao što ima otpustiti preljubničku ženu ili ostati s njom. Jer nedužan je muž slobodan ostati s preljubničkom ženom u nadi njezina popravljanja, ali ne ako je ona tvrdokorna u svojemu grijehu preljuba, kako se ne bi činilo da odobrava njezinu sramotu; premda ju je, čak i ako postoji nada u njezino popravljanje, slobodan otpustiti. Na sličan način vjernik nakon svojega obraćenja može ostati s nevjernicom u nadi njezina obraćenja, ako vidi da ona nije tvrdokorna u svojoj nevjeri, i čini dobro ostajući s njom, premda na to nije obvezan: a to je ono što Apostol savjetuje (1 Kor 7,12).
Odgovor na 1. prigovor: lakše je spriječiti da se neka stvar učini nego poništiti ono što je ispravno učinjeno. Otuda postoje mnoge stvari koje priječe sklapanje braka ako mu prethode, a koje ga unatoč tomu ne mogu razriješiti ako nastupe poslije njega. Takav je slučaj s tazbinom (pit. 55, čl. 6): a jednako je i s različitošću bogoštovlja.
Odgovor na 2. prigovor: u ranoj Crkvi u doba apostola i Židovi i pogani posvuda su se obraćali na vjeru: i posljedično je muž vjernik tada mogao imati razložnu nadu u obraćenje svoje žene, čak i ako ona nije obećala da će se obratiti. Poslije su međutim, kako je vrijeme prolazilo, Židovi postali tvrdokorniji od pogana, jer su pogani i dalje nastavili dolaziti k vjeri, primjerice u doba mučenika, te u doba Konstantina i oko toga vremena. Zato tada za vjernika nije bilo sigurno živjeti zajedno s nevjernom ženom Židovkom, niti je postojala nada u njezino obraćenje kao u obraćenje poganske žene. Posljedično je tada vjernik mogao, nakon svojega obraćenja, živjeti sa svojom ženom ako je bila poganka, ali ne ako je bila Židovka, osim ako ne obeća da će se obratiti. To je smisao te odredbe. Sada su međutim na istoj razini, naime pogani i Židovi, jer su oboje tvrdokorni; i stoga, osim ako se nevjerna žena ne želi obratiti, nije mu dopušteno živjeti s njom, bila ona poganka ili Židovka.
Odgovor na 3. prigovor: nekršteni nevjernici nisu obvezani zakonima Crkve, ali su obvezani odredbama Božjega zakona. Zato nevjernici koji su stupili u brak unutar stupnjeva zabranjenih Božjim zakonom, bilo da se oboje ili jedno od njih obrati na vjeru, ne mogu nastaviti u takvom braku. Ali ako su stupili u brak unutar stupnjeva zabranjenih crkvenom zapoviješću, mogu ostati zajedno ako se oboje obrate, ili ako se jedno obrati pa postoji nada u obraćenje drugoga.
Odgovor na 4. prigovor: imati više žena protivno je naravnomu zakonu kojim su obvezani čak i nevjernici. Zato nevjernik nije uistinu u braku osim s onom kojom se oženio prvom. Posljedično, ako se obrati sa svim svojim ženama, može ostati s prvom, a ostale mora otpustiti. Ako se pak prva odbije obratiti, a jedna od ostalih se obrati, on ima isto pravo ponovno se njome oženiti kao što bi se imao pravo oženiti drugom. O toj ćemo stvari raspravljati dalje u tekstu (čl. 5).
Odgovor na 5. prigovor: otpustiti ženu protivno je zakonu naravi, pa stoga nevjerniku nije dopušteno otpustiti svoju ženu. Otuda ako se obrati nakon što je jednu otpustio i drugom se oženio, u tom slučaju valja donijeti istu prosudbu kao i u slučaju čovjeka koji je imao više žena, jer ako se želi obratiti, dužan je uzeti prvu koju je bio otpustio, a drugu otpustiti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.