Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 59, a. 2

Postoji li brak među nevjernicima

Prigovor 1. Čini se da među nevjernicima ne može biti braka. Jer ženidba je sakrament Crkve. No krštenje su vrata sakramenata. Dakle, nevjernici, budući da nisu kršteni, ne mogu stupiti u brak ništa više nego što mogu primiti druge sakramente.

Prigovor 2. Nadalje, dva su zla veća zapreka dobru nego jedno. No nevjera samo jedne stranke zapreka je braku. Mnogo više je, dakle, nevjera obiju, te dosljedno tome među nevjernicima ne može biti braka.

Prigovor 3. Nadalje, baš kao što postoji različitost bogoštovlja između vjernika i nevjernika, tako može postojati i između dvaju nevjernika, primjerice ako je jedan poganin, a drugi Židov. No različitost bogoštovlja je zapreka braku, kako je gore rečeno (čl. 1). Dakle, ne može biti valjanoga braka barem među nevjernicima različitoga bogoštovlja.

Prigovor 4. Nadalje, u braku postoji stvarna čistoća. No prema Augustinu (De Adult. Conjug. i, 18) nema stvarne čistoće između nevjernika i njegove žene, a te se riječi navode u Dekretalima (XXVIII, qu. i, can. Sic enim.). Dakle, nema ni pravoga braka.

Prigovor 5. Nadalje, pravi brak ispričava tjelesno općenje od grijeha. No brak sklopljen među nevjernicima to ne može učiniti, budući da je „sav život nevjernika grijeh“, kako primjećuje glosa na Rim 14,23, „Sve što nije iz vjere, grijeh je“. Dakle, među nevjernicima nema pravoga braka.

Naprotiv, pisano je (1 Kor 7,12): „Ako koji brat ima ženu nevjernicu i ona pristaje stanovati s njim, neka je ne otpušta“. No ona se ne naziva njegovom ženom osim na temelju braka. Dakle, brak među nevjernicima pravi je brak. Nadalje, uklanjanje onoga što dolazi poslije ne povlači za sobom uklanjanje onoga što dolazi prvo. No brak pripada dužnosti naravi, koja prethodi stanju milosti, čije je počelo vjera. Dakle, nevjera ne sprečava postojanje braka među nevjernicima.

Odgovaram: brak je ustanovljen ponajprije radi dobra potomstva, ne samo s obzirom na njegovo rađanje, budući da se to može ostvariti čak i bez braka, nego i s obzirom na njegovo napredovanje do savršenoga stanja, jer sve naravno namjerava dovesti svoj učinak do savršenstva. No valja razmotriti dvostruko savršenstvo u potomstvu. Jedno je savršenstvo naravi, ne samo što se tiče tijela nego i što se tiče duše, onim sredstvima koja su od naravnoga zakona. Drugo je savršenstvo milosti: a ono prvo savršenstvo tvarno je i nesavršeno u odnosu na ovo potonje. Posljedično, budući da su one stvari koje su radi svrhe razmjerne svrsi, brak koji teži prvomu savršenstvu nesavršen je i tvaran u usporedbi s onim koji teži drugomu savršenstvu. A budući da prvo savršenstvo može biti zajedničko nevjernicima i vjernicima, dok drugo pripada samo vjernicima, slijedi da među nevjernicima doista postoji brak, ali nije usavršen svojim konačnim savršenstvom kao što postoji među vjernicima.

Odgovor na 1. prigovor: brak nije ustanovljen samo kao sakrament, nego i kao dužnost naravi. I stoga, premda brak ne pripada nevjernicima kao sakrament ovisan o podjeljivanju crkvenih poslužitelja, on im ipak pripada kao ispunjavanje dužnosti naravi. Pa ipak i takva je vrsta braka sakrament na način habitusa, premda to nije u činu, budući da oni zapravo ne stupaju u brak u vjeri Crkve.

Odgovor na 2. prigovor: različitost bogoštovlja je zapreka braku, ne zbog nevjere, nego zbog razlike u vjeri. Jer različitost bogoštovlja priječi ne samo drugo savršenstvo potomstva, nego i prvo, budući da roditelji nastoje privući svoju djecu u različitim smjerovima, što nije slučaj kada su oboje nevjernici.

Odgovor na 3. prigovor: kako je već rečeno (ad 1), među nevjernicima postoji brak utoliko što brak ispunjava dužnost naravi. No one stvari koje pripadaju naravnomu zakonu mogu se odrediti pozitivnim zakonom: i stoga ako bilo koji zakon među nevjernicima zabranjuje sklapanje braka s nevjernicima drugoga obreda, različitost bogoštovlja bit će zapreka njihovu međusobnom vjenčanju. Međutim, nisu zabranjeni Božjim zakonom, jer pred Bogom, ma koliko netko odlutao od vjere, to ne čini nikakvu razliku u pogledu njegova udaljavanja od milosti; niti je to zabranjeno bilo kojim zakonom Crkve, koja ne sudi onima koji su vani.

Odgovor na 4. prigovor: za čistoću i druge kreposti nevjernika kaže se da nisu stvarne, jer ne mogu postići svrhu stvarne kreposti, a to je pravo blaženstvo. Tako kažemo da pravo vino nije pravo ako nema učinak vina.

Odgovor na 5. prigovor: nevjernik ne griješi općeći sa svojom ženom, ako joj vraća bračni dug, radi dobra potomstva, ili radi vjernosti kojom je vezan uz nju: budući da je to čin pravednosti i umjerenosti koji opslužuje dužnu okolnost u užitku dodira; baš kao što ne griješi ni u vršenju čina drugih građanskih kreposti. Opet, razlog zašto se kaže da je sav život nevjernika grijeh nije u tome što griješe u svakom činu, nego zato što se onim što čine ne mogu osloboditi ropstva grijeha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.