Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 59, a. 1

Može li se vjernik oženiti nevjernicom

Prigovor 1. Čini se da se vjernik može oženiti nevjernicom. Jer Josip je oženio Egipćanku, a Estera se udala za Ahasvera: a u oba je braka postojala različitost bogoštovlja, budući da je jedno bilo nevjernik, a drugo vjernik. Dakle, različitost bogoštovlja prije braka nije zapreka braku.

Prigovor 2. Nadalje, Stari zakon naučava istu vjeru kao i Novi. No prema Starom zakonu mogao je postojati brak između vjernika i nevjernika, kako dokazuje Pnz 21,10 i dalje: „Kad pođeš u rat... pa među zarobljenicima opaziš lijepu ženu i zagledaš se u nju i htjedneš je uzeti za ženu... pođi k njoj i spavaj s njom, i bit će ti žena“. Dakle, to je dopušteno i pod Novim zakonom.

Prigovor 3. Nadalje, zaruke su usmjerene na brak. No mogu postojati zaruke između vjernika i nevjernika u slučaju kada se postavi uvjet njezina budućega obraćenja. Dakle, pod istim uvjetom može postojati brak među njima.

Prigovor 4. Nadalje, svaka je zapreka braku na neki način protivna braku. No nevjera nije protivna braku, budući da brak ispunjava dužnost naravi čiji nalog vjera nadilazi. Dakle, različitost bogoštovlja nije zapreka braku.

Prigovor 5. Nadalje, ponekad postoji različitost bogoštovlja čak i između dviju osoba koje su krštene, primjerice kada nakon krštenja osoba padne u krivovjerje. Ipak, ako takva osoba oženi vjernika, to je svejedno valjan brak. Dakle, različitost bogoštovlja nije zapreka braku.

Naprotiv, pisano je (2 Kor 6,14): „Kakav je sklad između svjetla i tame? [Vulg.: ‚Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? I kakav sklad Krist s Belijalom?‘]“ No između muža i žene najveći je sklad. Dakle, onaj tko je u svjetlu vjere ne može se vjenčati s onom koja je u tami nevjere. Nadalje, pisano je (Mal 2,11): „Oskvrnuo je Juda svetište Jahvino, koje on ljubi, i oženio se kćerju tuđega boga“. No to ne bi bio slučaj da su se mogli valjano vjenčati. Dakle, različitost bogoštovlja je zapreka braku.

Odgovaram: glavno dobro braka jest potomstvo koje treba odgajati za bogoštovlje. Budući pak da je odgoj zajedničko djelo oca i majke, svatko od njih namjerava odgajati dijete za bogoštovlje prema vlastitoj vjeri. Posljedično, ako su različite vjere, nakana jednoga bit će protivna nakani drugoga, pa stoga među njima ne može biti prikladnoga braka. Iz toga je razloga različitost vjere prije braka zapreka bračnomu ugovoru.

Odgovor na 1. prigovor: u Starom je zakonu bilo dopušteno stupiti u brak s određenim nevjernicima, a zabranjeno s drugima. Međutim, bilo je osobito zabranjeno s obzirom na stanovnike kanaanske zemlje, kako zato što je Gospodin zapovjedio da ih se pobije zbog njihove tvrdokornosti, tako i zato što je to nosilo veću opasnost, naime da ne odvrate na idolopoklonstvo one s kojima su stupili u brak ili njihovu djecu, budući da su Izraelci bili skloniji prihvatiti njihove obrede i običaje zbog stanovanja među njima. Ali bilo je dopušteno u pogledu drugih nevjernika, osobito kada nije moglo biti straha da će biti uvučeni u idolopoklonstvo. I tako su se Josip, Mojsije i Estera vjenčali s nevjernicima. No pod Novim zakonom koji je raširen po svem svijetu zabrana se s jednakim razlogom proteže na sve nevjernike. Otuda je različitost bogoštovlja prije braka zapreka njegovu sklapanju i poništava ugovor.

Odgovor na 2. prigovor: taj se zakon odnosi ili na druge narode s kojima su mogli zakonito stupiti u brak, ili na slučaj kada je zarobljena žena bila voljna obratiti se na vjeru i bogoštovlje.

Odgovor na 3. prigovor: sadašnjost se odnosi prema sadašnjosti na isti način kao i budućnost prema budućnosti. Zato, kao što se pri sklapanju braka u sadašnjosti traži jedinstvo bogoštovlja u objema ugovornim strankama, tako je u slučaju zaruka, koje su obećanje budućega braka, dovoljno dodati uvjet budućega jedinstva bogoštovlja.

Odgovor na 4. prigovor: jasno je pokazano da je različitost bogoštovlja protivna braku s obzirom na njegovo glavno dobro, a to je dobro potomstva.

Odgovor na 5. prigovor: ženidba je sakrament: i stoga, što se tiče sakramentalnih bitnih dijelova, zahtijeva čistoću s obzirom na sakrament vjere, naime krštenje, prije nego s obzirom na nutarnju vjeru. Iz kojega se razloga ova zapreka ne naziva različitošću vjere, nego različitošću bogoštovlja koja se tiče izvanjskoga služenja, kako je gore rečeno (Sent. iii, D, 9, pit. 1, čl. 1, qu. 1). Posljedično, ako vjernik oženi krštenu krivovjernicu, brak je valjan, premda griješi ženeći se njome ako zna da je krivovjernica: baš kao što bi sagriješio kad bi oženio izopćenu ženu, pa ipak brak ne bi bio ništavan; dok s druge strane, ako bi se katekumen koji ima pravu vjeru ali nije kršten oženio krštenom vjernicom, brak ne bi bio valjan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.