Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 55, a. 9

Trebaju li se brakovi osoba koje su međusobno povezane krvnim srodstvom ili tazbinom uvijek razriješiti rastavom

Prigovor 1. Čini se da se brak sklopljen među osobama unutar stupnjeva tazbine ili krvnoga srodstva ne bi trebao uvijek poništiti rastavom. Jer „što je Bog sjedinio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). Budući da se dakle podrazumijeva da ono što Crkva čini, Bog čini, i budući da Crkva ponekad iz neznanja sjedini takve osobe, čini se da se one, ako se to naknadno dozna, ne bi smjele rastaviti.

Prigovor 2. Nadalje, veza braka manje je tegobna od veze vlasništva. No nakon dugoga vremena čovjek može dosjelošću steći vlasništvo nad stvari čiji nije bio vlasnik. Dakle, protokom vremena brak postaje pravovaljan, premda prije toga nije bio.

Prigovor 3. Nadalje, o sličnim stvarima sudimo slično. No ako bi brak trebalo poništiti zbog krvnoga srodstva, u slučaju kada dva brata ožene dvije sestre, ako se jedan brak razriješi zbog krvnoga srodstva, drugi bi se trebao razriješiti iz istoga razloga; a ipak to nije dolično. Dakle, brak se ne bi trebao poništiti zbog tazbine ili krvnoga srodstva.

Naprotiv, krvno srodstvo i tazbina zabranjuju sklapanje braka i poništavaju ugovor. Dakle, ako se dokaže tazbina ili krvno srodstvo, stranke bi se trebale rastaviti čak i ako su stvarno sklopile brak.

Odgovaram: budući da je svako spajanje izvan zakonitoga braka smrtni grijeh, koji Crkva svim svojim nastojanjima nastoji spriječiti, njoj pripada rastaviti one među kojima ne može biti valjanoga braka, osobito one koji su povezani krvlju ili tazbinom, a koji se bez rodoskvrnuća ne mogu sjediniti u tijelu.

Odgovor na 1. prigovor: premda se Crkva održava Božjim darom i vlašću, ipak utoliko što je ona zbor ljudi, u njezinim činima nastaje nešto od ljudske krhkosti što nije božansko. Stoga sjedinjenje ostvareno u prisutnosti Crkve koja ne zna za zapreku nije nerazrješivo po Božjoj vlasti, nego je prouzročeno protivno Božjoj vlasti po ljudskoj zabludi, koja budući da je zabluda o činjenici ispričava od grijeha, sve dok traje. Otuda kada zapreka dođe do znanja Crkve, ona mora raskinuti spomenuto sjedinjenje.

Odgovor na 2. prigovor: ono što se ne može učiniti bez grijeha ne potvrđuje se nikakvom dosjelošću, jer kako kaže Inocent III. (Conc. Later. iv, can. 50: cap. Non debent, De consang. et affinit.), „protek vremena ne umanjuje grijeh nego ga povećava“: niti može na bilo koji način ozakoniti brak koji se nije mogao dogoditi među nedopuštenim osobama.

Odgovor na 3. prigovor: u spornim parnicama između dviju osoba presuda ne šteti trećoj strani, stoga, premda se brak jednoga brata s jednom sestrom poništava zbog krvnoga srodstva, Crkva stoga ne poništava drugi brak protiv kojega se ne poduzima nikakav postupak. Ipak, na sudištu savjesti drugi brat ne bi trebao zbog toga uvijek biti obvezan otpustiti svoju ženu, jer takve optužbe često proizlaze iz zlobe i dokazuju se lažnim svjedocima. Stoga on nije dužan oblikovati svoju savjest prema onome što je učinjeno u pogledu drugoga braka: ali naizgled valja napraviti razliku, jer ili ima sigurnu spoznaju o zapreci svojega braka, ili ima mišljenje o tome, ili nema ni jedno ni drugo. U prvom slučaju ne može niti tražiti niti platiti dug, u drugom mora platiti, ali ne tražiti, u trećem može i platiti i tražiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.