Suppl., q. 55, a. 10
Treba li se postupak za razrješenje takvih brakova uvijek voditi putem optužbe
Prigovor 1. Čini se da se ne bi trebalo postupati putem optužbe kako bi se raskinuo brak sklopljen među osobama povezanim tazbinom ili krvnim srodstvom. Zato što optužbi prethodi upis kojim se čovjek obvezuje podnijeti kaznu odmazde ako ne uspije dokazati svoju optužbu [Optužitelj se po rimskom pravu morao potpisati (se inscribere) na spis optužbe; usp. SS, pit. 33, čl. 7]. No to se ne traži kada je u pitanju bračna rastava. Dakle, optužba tada nema mjesta.
Prigovor 2. Nadalje, u bračnoj parnici saslušavaju se samo srodnici, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 41). No u optužbama se saslušavaju čak i tuđinci. Dakle, u parnici za bračnu rastavu postupak se ne vodi putem optužbe.
Prigovor 3. Nadalje, ako brak treba prokazati, to bi trebalo učiniti osobito tamo gdje je najmanje teško raskinuti vezu. A to je onda kada su sklopljene samo zaruke, i tada se ne prokazuje brak. Dakle, optužba se nikada ne bi trebala odvijati u bilo koje drugo vrijeme.
Prigovor 4. Nadalje, čovjeka u optuživanju ne sprečava činjenica da ne optuži odmah. No to se događa u braku, jer ako je isprva šutio kada se brak sklapao, ne može poslije prokazati brak a da se ne izloži sumnji. Dakle, itd.
Naprotiv, sve što je nezakonito može se prokazati. No brak srodnika po tazbini i krvnom srodstvu nezakonit je. Dakle, može se prokazati.
Odgovaram: optužba je ustanovljena kako se krivci ne bi trpili kao da su nevini. No baš kao što se zbog neznanja o činjenici događa da se krivac smatra nevinim, tako se zbog neznanja o okolnosti događa da se određena činjenica drži zakonitom dok je nezakonita. Zato, kao što se čovjek ponekad optužuje, tako je i činjenica ponekad predmet optužbe. Na taj se način brak prokazuje kada se zbog neznanja o zapreci drži zakonitim, dok je nezakonit.
Odgovor na 1. prigovor: kazna odmazde ima mjesto kada je neka osoba optužena za zločin, jer se tada pokreće postupak kako bi ona bila kažnjena. No kada se optužuje djelo, postupak se ne pokreće radi kažnjavanja počinitelja, nego kako bi se spriječilo ono što je nezakonito. Otuda se u bračnoj parnici optužitelj ne obvezuje na kaznu. Štoviše, optužba se može podnijeti bilo riječima bilo pismeno, pod uvjetom da se izrazi osoba koja prokazuje, prokazani brak i zapreka zbog koje se prokazuje.
Odgovor na 2. prigovor: Tuđinci ne mogu znati za krvno srodstvo osim od srodnika, budući da oni to znaju s većom vjerojatnošću. Otuda kada ovi šute, tuđinac se može sumnjičiti da djeluje iz zlobe, osim ako želi da srodnici dokažu njegovu tvrdnju. Zato je tuđinac isključen iz optuživanja kada postoje srodnici koji šute, a preko kojih on ne može dokazati svoju optužbu. S druge strane, srodnici, ma koliko bliski bili, nisu isključeni iz optuživanja kada se brak prokazuje zbog trajne zapreke koja priječi sklapanje braka i poništava ugovor. Kada se međutim optužba temelji na poricanju da je ugovor sklopljen, roditelje bi trebalo isključiti iz svjedočenja kao podložne sumnji, osim onih one stranke koja je niža po položaju i bogatstvu, jer bi se za njih moglo pomisliti da bi željeli da brak opstane.
Odgovor na 3. prigovor: ako brak još nije sklopljen i postoje samo zaruke, ne može biti optužbe, jer se ono što ne postoji ne može optužiti. No zapreka se može prokazati kako se brak ne bi sklopio.
Odgovor na 4. prigovor: onaj tko isprva šuti ponekad se poslije sasluša ako želi prokazati brak, a ponekad biva odbijen. To je razjašnjeno Dekretalom (cap. Cum in tua, De his qui matrim. accus. possunt.) koji glasi ovako: „Ako se optužitelj pojavi nakon što je brak sklopljen, budući da se nije očitovao kada su prema običaju navještaji objavljeni u crkvi, s pravom se možemo zapitati treba li mu dopustiti da iznese svoju optužbu. U toj stvari smatramo da valja napraviti razliku, tako da ako je onaj tko podnosi prijavu protiv već vjenčanih osoba bio odsutan iz biskupije u vrijeme spomenute objave, ili ako iz nekoga drugoga razloga to nije moglo doći do njegova znanja, primjerice ako zbog iznimnoga pritiska slabosti i groznice nije bio pri svijesti, ili je bio tako nježnih godina da je bio premlad da bi razumio takve stvari, ili ako je bio spriječen nekim drugim zakonitim uzrokom, njegovu optužbu treba saslušati; inače ga bez sumnje valja odbiti kao sumnjiva, osim ako se zakune da je prijava koju je podnio došla do njegova znanja naknadno i da nije potaknut zlobom da podnese svoju optužbu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.