Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 55, a. 5

Uzrokuje li se tazbina po tazbini

Prigovor 1. Čini se da je i tazbina uzrok tazbine. Jer papa Julije I. kaže (cap. Contradicimus 35, qu. iii): „Nijedan čovjek ne smije oženiti preživjelu krvnu srodnicu svoje žene“; a u sljedećem poglavlju (cap. Porro duorum) kaže se da je „ženama dvojice bratića zabranjeno udati se, jedna za drugom, za istoga muža“. No to je samo zato što se tazbina sklapa sjedinjenjem s osobom povezanom tazbinom. Dakle, tazbina je uzrok tazbine.

Prigovor 2. Nadalje, tjelesno općenje čini osobe srodnima baš kao i tjelesno rađanje, budući da se stupnjevi tazbine i krvnoga srodstva računaju jednako. No krvno srodstvo uzrokuje tazbinu. Dakle, to čini i tazbina.

Prigovor 3. Nadalje, stvari koje su iste s jednom te istom stvari, iste su i međusobno. No žena sklapa iste odnose sa svim muževljevim rodom. Dakle, sav se muževljev rod izjednačuje sa svima onima koji su povezani tazbinom sa ženom, pa je tako tazbina uzrok tazbine.

Prigovor 4. Naprotiv, ako je tazbina uzrokovana tazbinom, čovjek koji opći s dvjema ženama ne može oženiti nijednu od njih, jer bi tada jedna bila povezana s drugom tazbinom. No to je netočno. Dakle, tazbina ne uzrokuje tazbinu.

Prigovor 5. Nadalje, kad bi tazbina nastajala iz tazbine, čovjek bi ženidbom s udovicom drugoga čovjeka sklopio tazbinu sa svim rodom njezina prvoga muža, budući da je ona s njima povezana tazbinom. No to ne može biti slučaj jer bi on postao osobito povezan tazbinom s njezinim pokojnim mužem. Dakle, itd.

Prigovor 6. Nadalje, krvno srodstvo je jača veza od tazbine. No krvni srodnici žene ne postaju krvni srodnici muža. Još manje, dakle, tazbina sa ženom uzrokuje tazbinu s njezinim krvnim srodnicima, pa tako slijedi isti zaključak.

Odgovaram: dva su načina na koje jedna stvar potječe od druge: na jedan način stvar potječe od druge u sličnosti vrste, kao što se čovjek rađa od čovjeka; na drugi način jedna stvar potječe od druge ne u sličnosti vrste; i taj je proces uvijek prema nižoj vrsti, kao što se vidi kod svih jednozvučnih djelatnika. Prva vrsta proizlaženja, ma koliko se puta ponovila, uvijek ostaje ista vrsta: tako ako se jedan čovjek rodi od drugoga činom roditeljske snage, od toga će se čovjeka također roditi drugi čovjek, i tako dalje. No druga vrsta proizlaženja, baš kao što u prvom slučaju proizvodi drugu vrstu, tako stvara drugu vrstu svaki put kad se ponovi. Tako gibanjem iz točke proizlazi crta, a ne točka, jer točka gibanjem stvara crtu; a od crte povučene dužinski ne proizlazi crta nego ploha, a od plohe tijelo, i na taj način to proizlaženje ne može ići dalje. U proizlaženju srodstva nalazimo dvije vrste kojima se uzrokuje ta veza: jedna je tjelesnim rađanjem, i to uvijek proizvodi istu vrstu srodstva; druga je bračnim sjedinjenjem, i to od početka proizvodi drugu vrstu srodstva: tako je jasno da je udana žena u srodstvu s muževljevim krvnim srodnicima ne po krvi nego po tazbini. Stoga ako se ta vrsta procesa ponovi, ishod neće biti tazbina nego druga vrsta srodstva; i dosljedno tome bračni drug sklapa s prisrodnicima druge stranke odnos koji nije tazbina, nego neka druga vrsta srodstva koja se naziva tazbinom druge vrste. I opet, ako osoba kroz brak sklopi odnos s prisrodnikom druge vrste, to neće biti tazbina druge vrste, nego treće vrste, kako je naznačeno u gore citiranom stihu (čl. 1). Nekoć su te dvije vrste bile uključene u zabranu, pod naslovom pravednosti javnoga poštenja radije nego pod naslovom tazbine, jer zaostaju za pravom tazbinom, na isti način kao i srodstvo koje proizlazi iz zaruka. Sada su međutim prestale biti uključene u zabranu, koja se sada odnosi samo na prvu vrstu tazbine u kojoj se sastoji prava tazbina.

Odgovor na 1. prigovor: muž sklapa tazbinu prve vrste s muškim krvnim srodnikom svoje žene, a tazbinu druge vrste s njegovom ženom: stoga, ako taj čovjek umre, onaj prvi ne može oženiti njegovu udovicu zbog druge vrste tazbine. Opet, ako se čovjek A oženi udovicom B, C, koji je srodnik njezina prijašnjega muža i povezan s B tazbinom prve vrste, sklapa tazbinu druge vrste s njezinim mužem A; a D, žena toga srodnika C, budući da je povezana tazbinom druge vrste s B, sklapa tazbinu treće vrste s njezinim mužem A. A budući da je treća vrsta tazbine bila uključena u zabranu zbog određenoga poštenja više nego zbog tazbine, kanon (cap. Porro duorum 35, qu. iii) kaže: „Pravednost javnoga poštenja zabranjuje da žene dvojice bratića budu udane za istoga čovjeka, jedna za drugom“. No ta je zabrana ukinuta.

Odgovor na 2. prigovor: premda je tjelesno općenje uzrok međusobne povezanosti ljudi, to nije ista vrsta veze.

Odgovor na 3. prigovor: žena sklapa istu vezu s muževljevim srodnicima s obzirom na stupanj, ali ne s obzirom na vrstu veze. Budući da se međutim čini kako razlozi u suprotnom smislu pokazuju da tazbina ne uzrokuje nikakvu vezu, moramo odgovoriti na njih kako se pradavna zabrana Crkve ne bi činila nerazložnom.

Odgovor na 4. prigovor: kako je gore rečeno, žena ne sklapa tazbinu prve vrste s čovjekom s kojim je sjedinjena u tijelu, stoga ne sklapa tazbinu druge vrste sa ženom koju je taj isti čovjek spoznao; i dosljedno tome, ako čovjek oženi jednu od tih žena, druga s njim ne sklapa tazbinu treće vrste. Pa tako zakoni prošlih vremena nisu zabranjivali istomu čovjeku da uzastopno oženi dvije žene koje je spoznao jedan čovjek.

Odgovor na 5. prigovor: kao što čovjek nije povezan sa svojom ženom tazbinom prve vrste, tako ne sklapa tazbinu druge vrste s drugim mužem iste žene. Stoga razlog ne dokazuje.

Odgovor na 6. prigovor: jedna osoba nije povezana sa mnom preko druge, osim ako su one međusobno povezane. Otuda preko žene koja je sa mnom u tazbini nijedna osoba ne postaje sa mnom povezana, osim one koja je povezana s njom. A to ne može biti osim tjelesnim rađanjem od nje, ili vezom s njom kroz brak: a prema starom zakonodavstvu, ja sam preko nje sklapao neku vrstu veze na oba načina: jer njezin sin, čak i od drugoga muža, postaje sa mnom u tazbini u istoj vrsti i u drugom stupnju tazbine, kako proizlazi iz gore navedenoga pravila; a opet njezin drugi muž ulazi sa mnom u tazbinu druge vrste. No njezini drugi krvni srodnici nisu povezani s njim, nego je ona povezana s njima, bilo kao s ocem ili majkom, utoliko što od njih potječe, bilo, kao sa svojom braćom, kao onima koji potječu od istoga načela; stoga brat ili otac one s kojom sam u tazbini ne postaje sa mnom u tazbini u bilo kojoj vrsti tazbine.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.