Suppl., q. 55, a. 4
Nastaje li iz zaruka
Prigovor 1. Čini se da tazbina ne može biti uzrokovana zarukama. Jer tazbina je trajna veza: dok se zaruke ponekad raskidaju. Dakle, one ne mogu uzrokovati tazbinu.
Prigovor 2. Nadalje, ako se probije djevičnjak, a čin se ne dovrši, tazbina se ne sklapa. Pa ipak je to mnogo srodnije tjelesnomu općenju nego zaruke. Dakle, zaruke ne uzrokuju tazbinu.
Prigovor 3. Nadalje, zaruke nisu ništa drugo doli obećanje budućega braka. No ponekad postoji obećanje budućega braka bez sklapanja tazbine, primjerice ako se sklopi prije navršene sedme godine; ili ako čovjek koji ima trajnu zapreku nemoći obeća ženi budući brak; ili ako se takvo obećanje dade među osobama kojima je brak nedopušten zbog zavjeta; ili na bilo koji drugi način. Dakle, zaruke ne mogu uzrokovati tazbinu.
Naprotiv, papa Aleksandar (cap. Ad audiendem, De spons. et matrim.) zabranio je određenoj ženi da se uda za određenoga čovjeka, jer je bila zaručena s njegovim bratom. No to ne bi bio slučaj da se tazbina ne sklapa zarukama. Dakle, itd.
Odgovaram: baš kao što zaruke nemaju uvjete savršenoga braka, nego su priprava za brak, tako zaruke ne uzrokuju tazbinu kao što to čini brak, nego nešto slično tazbini. To se naziva „pravednost javnoga poštenja“, što je zapreka braku baš kao i tazbina i krvno srodstvo, i to prema istim stupnjevima, a definira se ovako: „Pravednost javnoga poštenja je srodstvo koje proizlazi iz zaruka, a svoju snagu crpi iz crkvene ustanove zbog svojega poštenja“. To pokazuje razlog njegova naziva kao i njegov uzrok, naime to da je to srodstvo Crkva ustanovila zbog njegova poštenja.
Odgovor na 1. prigovor: zaruke, ne zbog samih sebe, nego zbog svrhe na koju su usmjerene, uzrokuju tu vrstu tazbine poznatu kao „pravednost javnoga poštenja“: stoga, baš kao što je brak trajna veza, tako je i spomenuta vrsta tazbine.
Odgovor na 2. prigovor: u tjelesnom općenju muškarac i žena postaju jedno tijelo miješanjem sjemena. Stoga ne uzrokuje sklapanje tazbine svaki prodor ili probijanje djevičnjaka, nego samo ono nakon kojega slijedi miješanje sjemena. No brak uzrokuje tazbinu ne samo na temelju tjelesnoga općenja, nego i na temelju bračnoga zajedništva, s obzirom na koje je brak također u skladu s naravi. Dosljedno tome, tazbina proizlazi iz samoga bračnoga ugovora izraženoga riječima u sadašnjosti i prije njegove konzumacije, a na sličan način iz zaruka, koje su obećanje bračnoga zajedništva, proizlazi nešto srodno tazbini, naime pravednost javnoga poštenja.
Odgovor na 3. prigovor: sve one zapreke koje poništavaju zaruke sprečavaju sklapanje tazbine obećanjem braka. Otuda, bilo da onomu tko stvarno obećava brak nedostaje potrebna dob, bilo da je pod svečanim zavjetom uzdržljivosti ili pod kojom sličnom zaprekom, ne proizlazi nikakva tazbina niti išta slično njoj, jer su zaruke ništave. Ako se pak maloljetnik koji trpi od neosjetljivosti ili uroma, imajući trajnu zapreku, zaruči prije dobi spolne zrelosti, a nakon sedme godine, sa ženom koja je punoljetna, iz takva ugovora proizlazi zapreka zvana „pravednost javnoga poštenja“, jer u to vrijeme zapreka nije bila stvarna, budući da je u toj dobi dječak koji je neosjetljiv jednako nemoćan s obzirom na dotični čin.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.