Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 54, a. 4

Mogu li se zaprečni stupnjevi utvrditi odredbom Crkve

Prigovor 1. Čini se da Crkva nije mogla odrediti stupnjeve krvnoga srodstva koji su zapreka braku tako da se protežu do četvrtoga stupnja. Jer pisano je (Mt 19,6): „Što je Bog sjedinio, čovjek neka ne rastavlja“. No Bog je sjedinio one koji su vjenčani unutar četvrtoga stupnja krvnoga srodstva, budući da njihovo sjedinjenje nije zabranjeno Božjim zakonom. Dakle, ne bi ih smio rastaviti ljudski zakon.

Prigovor 2. Nadalje, ženidba je sakrament, kao što je i krštenje. No nikakva crkvena odredba ne bi mogla spriječiti krštenika da primi krsni biljeg, ako je sposoban primiti ga prema Božjemu zakonu. Dakle, ni crkvena odredba ne može zabraniti brak među onima kojima sklapanje braka nije zabranjeno Božjim zakonom.

Prigovor 3. Nadalje, pozitivni zakon ne može niti ukinuti niti proširiti ono što je naravno. No krvno je srodstvo naravna veza koja je sama po sebi takve naravi da priječi brak. Dakle, Crkva svojom odredbom ne može dopustiti ili zabraniti određenim ljudima da se vjenčaju, ništa više nego što može učiniti da oni budu srodnici ili da ne budu srodnici.

Prigovor 4. Nadalje, odredba pozitivnoga zakona trebala bi imati neki razložan uzrok, budući da upravo radi toga razložnog uzroka ona proistječe iz naravnoga zakona. No čini se da su uzroci koji se navode za broj stupnjeva posve nerazložni, budući da nemaju nikakve veze sa svojim učinkom; primjerice, da krvno srodstvo bude zapreka do četvrtoga stupnja zbog četiri elementa, do šestoga stupnja zbog šest razdoblja svijeta, do sedmoga stupnja zbog sedam dana od kojih se sastoji sve vrijeme. Dakle, čini se da ta zabrana nema nikakvu snagu.

Prigovor 5. Nadalje, gdje je uzrok isti, trebao bi biti i isti učinak. No uzroci zbog kojih je krvno srodstvo zapreka braku jesu dobro potomstva, obuzdavanje požude i širenje prijateljstva, kako je gore rečeno (čl. 3), a koji su jednako potrebni za sva vremena. Dakle, stupnjevi krvnoga srodstva trebali su jednako priječiti brak u svim vremenima; no to nije točno, budući da je krvno srodstvo sada zapreka braku do četvrtoga stupnja, dok je nekoć bilo zapreka do sedmoga.

Prigovor 6. Nadalje, jedno te isto sjedinjenje ne može biti vrsta sakramenta i vrsta rodoskvrnuća. No to bi bio slučaj kad bi Crkva imala vlast određivati različit broj u stupnjevima koji su zapreka braku. Tako bi, ako bi se određene stranke povezane u petom stupnju vjenčale dok je taj stupanj bio zapreka, njihovo sjedinjenje bilo rodoskvrno, a ipak bi to isto sjedinjenje poslije bilo brak kada Crkva povuče svoju zabranu. A moglo bi se dogoditi i obratno, kad bi određene stupnjeve koji nisu bili zapreka Crkva naknadno zabranila. Dakle, čini se da se vlast Crkve ne proteže na to.

Prigovor 7. Nadalje, ljudski bi zakon trebao oponašati Božji zakon. No prema Božjemu zakonu koji se nalazi u Starom zakonu, zabrana stupnjeva ne vrijedi jednako u uzlaznoj i silaznoj lozi; jer u Starom je zakonu čovjeku bilo zabranjeno oženiti sestru svoga oca, ali ne i kćer svoga brata. Dakle, ni sada ne bi trebala ostati zabrana u pogledu nećaka i stričeva.

Naprotiv, Gospodin je rekao svojim učenicima (Lk 10,16): „Tko vas sluša, mene sluša“. Dakle, crkvena zapovijed ima istu snagu kao i Božja zapovijed. No Crkva je ponekad zabranjivala, a ponekad dopuštala određene stupnjeve koje Stari zakon nije zabranjivao. Dakle, ti su stupnjevi zapreka braku. Nadalje, kao što su nekoć brakovi pogana bili uređeni građanskim zakonom, tako je sada brak uređen zakonima Crkve. No nekoć je građanski zakon odlučivao koji stupnjevi krvnoga srodstva priječe brak, a koji ne. Dakle, to se sada može učiniti zapoviješću Crkve.

Odgovaram: stupnjevi unutar kojih je krvno srodstvo bilo zapreka braku razlikovali su se prema različitim vremenima. Jer na početku ljudskoga roda samo su otac i majka bili isključeni od sklapanja braka sa svojom djecom, jer je tada ljudi bilo malo na broju, i tada se za razmnožavanje ljudskoga roda moralo pobrinuti s vrlo velikom pomnjom, te su dosljedno samo one osobe morale biti isključene koje su bile neprikladne za brak čak i s obzirom na njegovu primarnu svrhu, a to je dobro potomstva, kako je gore rečeno (čl. 3). Poslije međutim, pošto se ljudski rod umnožio, više je osoba isključeno Mojsijevim zakonom, jer su već počeli obuzdavati požudu. Zato su, kako kaže Rabi Mojsije (Doc. Perp. iii, 49), sve one osobe bile isključene od međusobnoga sklapanja braka koje obično žive zajedno u jednom kućanstvu, jer kad bi među njima bilo moguće zakonito tjelesno općenje, to bi bio vrlo velik poticaj na bludnost. Ipak je Stari zakon dopuštao druge stupnjeve krvnoga srodstva, štoviše u određenoj ih je mjeri zapovijedao; naime da svaki čovjek uzme ženu iz svojega roda, kako bi se izbjeglo miješanje baština; jer se u to vrijeme bogoštovlje prenosilo kao baština roda. No poslije je više stupnjeva zabranjeno Novim zakonom, koji je zakon duha i ljubavi, jer se bogoštovlje više ne prenosi i ne širi tjelesnim rođenjem, nego duhovnom milošću: stoga je bilo potrebno da se ljudi još više povuku od tjelesnih stvari posvećujući se stvarima duhovnim, i da ljubav ima još širi prostor. Zato je u drevna vremena brak bio zabranjen čak i unutar udaljenijih stupnjeva krvnoga srodstva, kako bi krvno srodstvo i tazbina bili izvori širega naravnoga prijateljstva; a to je razložno prošireno do sedmoga stupnja, kako zato što se preko toga teško moglo sjećati zajedničkoga stabla, tako i zato što je to bilo u skladu sa sedmerostrukom milošću Duha Svetoga. Poslije je međutim, prema ovim novijim vremenima, crkvena zabrana sužena na četvrti stupanj, jer je postalo beskorisno i opasno proširivati zabranu na udaljenije stupnjeve krvnoga srodstva. Beskorisno, jer je ljubav ohladnjela u mnogim srcima tako da su jedva imali veću vezu prijateljstva sa svojim daljim srodnicima nego s tuđincima; a bilo je opasno jer zbog prevladavanja požude i nemara ljudi nisu vodili računa o tako brojnomu rodu, pa je tako zabrana udaljenijih stupnjeva za mnoge postala zamka koja vodi u propast. Štoviše, postoji određena prikladnost u sužavanju rečene zabrane na četvrti stupanj. Prvo, zato što ljudi obično dožive do četvrtoga naraštaja, tako da krvno srodstvo ne može pasti u zaborav, zbog čega je Bog zaprijetio (Izl 20,5) da će kazniti grijehe roditelja na djeci do trećega i četvrtoga naraštaja. Drugo, zato što u svakom naraštaju krv, čija istovjetnost uzrokuje krvno srodstvo, prima daljnji dodatak nove krvi, i što se više druge krvi dodaje, to je manje one stare. A budući da postoje četiri elementa, od kojih se svaki tim lakše miješa s drugim što je rjeđi, slijedi da pri prvom miješanju istovjetnost krvi nestaje s obzirom na prvi element koji je najsuptilniji; pri drugom miješanju, s obzirom na drugi element; pri trećem, s obzirom na treći element; pri četvrtom, s obzirom na četvrti element. Tako je nakon četvrtoga naraštaja prikladno ponoviti tjelesno sjedinjenje.

Odgovor na 1. prigovor: baš kao što Bog ne sjedinjuje one koji se sjedinjuju protiv Božje zapovijedi, tako ne sjedinjuje ni one koji se sjedinjuju protiv zapovijedi Crkve, koja ima istu obvezujuću snagu kao i Božja zapovijed.

Odgovor na 2. prigovor: ženidba nije samo sakrament nego ispunjava i dužnost; stoga više podliježe nadzoru crkvenih poslužitelja nego krštenje koje je samo sakrament: jer baš kao što su ljudski ugovori i dužnosti uređeni ljudskim zakonima, tako su duhovni ugovori i dužnosti uređeni zakonom Crkve.

Odgovor na 3. prigovor: premda je veza krvnoga srodstva naravna, nije naravno da krvno srodstvo zabranjuje tjelesno općenje, osim s obzirom na određene stupnjeve, kako je gore rečeno (čl. 3). Stoga zapovijed Crkve ne čini da određeni ljudi budu srodnici ili ne budu srodnici, jer oni u svim vremenima ostaju jednako srodni; nego čini da tjelesno općenje bude dopušteno ili nedopušteno u različitim vremenima za različite stupnjeve krvnoga srodstva.

Odgovor na 4. prigovor: navedeni se razlozi daju kao naznaka prikladnosti i suglasnosti, a ne uzročnosti i nužnosti.

Odgovor na 5. prigovor: razlog za zapreku krvnoga srodstva nije isti u različitim vremenima: stoga je ono što je bilo korisno dopustiti u jedno vrijeme, bilo probitačno zabraniti u drugo.

Odgovor na 6. prigovor: zapovijed ne utječe na prošlost nego na budućnost. Stoga, ako bi peti stupanj koji je sada dopušten bio u bilo koje vrijeme zabranjen, oni koji su u braku u petom stupnju ne bi se morali rastati, jer nikakva zapreka koja naknadno dođe povrh braka ne može poništiti brak; i dosljedno sjedinjenje koje je od početka bilo brak ne bi crkvenom zapoviješću postalo rodoskvrno. Na sličan način, ako bi stupanj koji je sada zabranjen bio dopušten, takvo sjedinjenje ne bi postalo brak na temelju crkvene zapovijedi po snazi prijašnjega ugovora, jer bi se mogli rastati ako žele. Ipak, mogli bi sklopiti novi ugovor, i to bi bilo novo sjedinjenje.

Odgovor na 7. prigovor: u zabrani stupnjeva krvnoga srodstva Crkva u prvom redu ima u vidu naklonost. A budući da razlog za naklonost prema bratovu sinu nije manji nego čak veći od razloga za naklonost prema očevu bratu, utoliko što je sin srodniji ocu nego otac sinu (Ethic. viii, 12), stoga je Crkva jednako zabranila stupnjeve krvnoga srodstva kod stričeva i nećaka. S druge strane, Stari zakon pri isključivanju određenih osoba prvenstveno je gledao na opasnost od požude koja proizlazi iz suživota; te je isključio one osobe koje su bile u tješnjoj intimnosti zbog zajedničkoga života. A uobičajenije je da nećakinja živi sa svojim stricem nego teta sa svojim nećakom: jer se kći više poistovjećuje sa svojim ocem, budući da je dio njega, dok sestra nije na taj način poistovjećena sa svojim bratom, jer ona nije dio njega nego je rođena od istoga roditelja. Otuda nije postojao isti razlog za isključenje nećakinje i tete.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.