Suppl., q. 54, a. 3
Jesu li određeni stupnjevi po naravnom zakonu zapreka braku
Prigovor 1. Čini se da krvno srodstvo po naravnom zakonu nije zapreka braku. Jer nijedna žena ne može biti srodnija čovjeku nego što je Eva bila Adamu, budući da je o njoj rekao (Post 2,23): „Evo sad kosti od mojih kostiju i mesa od mojega mesa“. Ipak je Eva bila združena u braku s Adamom. Dakle, što se tiče naravnoga zakona, nikakvo krvno srodstvo nije zapreka braku.
Prigovor 2. Nadalje, naravni je zakon isti za sve. No među neciviliziranim narodima nijedna osoba nije isključena iz braka zbog krvnoga srodstva. Dakle, što se tiče zakona naravi, krvno srodstvo nije zapreka braku.
Prigovor 3. Nadalje, naravni je zakon ono čemu je „narav poučila sve životinje“, kako se navodi na početku Digesta (i, ff. De just. et jure). No nerazumne životinje pare se čak i sa svojom majkom. Dakle, nije od naravnoga zakona to što su određene osobe isključene iz braka zbog krvnoga srodstva.
Prigovor 4. Nadalje, ništa što nije protivno nekomu od dobara ženidbe nije zapreka braku. No krvno srodstvo nije protivno nijednomu od dobara braka. Dakle, ono mu nije zapreka.
Prigovor 5. Nadalje, stvari koje su srodnije i sličnije jedna drugoj bolje se i čvršće sjedinjuju. No ženidba je vrsta sjedinjenja. Budući da je dakle krvno srodstvo vrsta srodstva, ono ne priječi brak, nego radije jača sjedinjenje.
Naprotiv, prema naravnomu zakonu sve što je zapreka dobru potomstva, zapreka je braku. No krvno srodstvo priječi dobro potomstva, jer po riječima Grgura (Regist., epis. xxxi) navedenima u tekstu (Sent. iv, D, 40): „Iskustvom smo naučili da djeca iz takva sjedinjenja ne mogu napredovati“. Dakle, prema zakonu naravi krvno srodstvo je zapreka ženidbi. Nadalje, ono što pripada ljudskoj naravi kada je bila prvi put stvorena, od naravnoga je zakona. No ljudskoj je naravi od prvoga časa njezina stvaranja pripadalo da čovjek bude isključen od ženidbe sa svojim ocem ili majkom; kao dokaz čega je rečeno (Post 2,24): „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku“; što se ne može razumjeti o suživotu, te se dosljedno mora odnositi na bračno sjedinjenje. Dakle, krvno srodstvo je zapreka braku prema naravnomu zakonu.
Odgovaram: u odnosu na brak za neku se stvar kaže da je protivna naravnomu zakonu ako priječi da brak postigne svrhu radi koje je ustanovljen. No bitna i primarna svrha braka jest dobro potomstva; a to se priječi određenim krvnim srodstvom, naime onim koje je između oca i kćeri, ili sina i majke. Nije posrijedi to da se dobro potomstva posve uništava, budući da kći može imati dijete od očeva sjemena i zajedno s ocem othraniti i poučiti to dijete, u čemu se sastoji dobro potomstva, nego to da se ne ostvaruje na doličan način. Jer neprilično je da kći bude združena sa svojim ocem u braku radi rađanja i odgajanja djece, budući da u svemu mora biti podložna svomu ocu kao ona koja od njega potječe. Otuda su po naravnom zakonu otac i majka isključeni od stupanja u brak sa svojom djecom; a majka još više nego otac, budući da još više vrijeđa štovanje dužno roditeljima ako sin oženi svoju majku nego ako otac oženi svoju kćer; jer žena treba u određenoj mjeri biti podložna svomu mužu. Sekundarna bitna svrha braka jest obuzdavanje požude; i ta bi svrha propala kad bi čovjek mogao oženiti bilo koju krvnu srodnicu, budući da bi se pružilo široko polje požudi ako onima koji moraju živjeti zajedno u istoj kući ne bi bilo zabranjeno združivati se u tijelu. Zato Božji zakon isključuje iz braka ne samo oca i majku, nego i drugu rodbinu koja mora živjeti u prisnoj bliskosti i koja bi trebala čuvati međusobni stid. Božji zakon navodi taj razlog (Lev 18,10): „Ne otkrivaj golotinje“ toga i toga, „jer je to tvoja vlastita golotinja“. No akcidentalna svrha braka jest povezivanje ljudskoga roda i širenje prijateljstva; jer muž smatra ženinu rodbinu svojom vlastitom. Otuda bi tome širenju prijateljstva štetilo kad bi čovjek mogao uzeti za ženu ženu iz svoje rodbine, budući da iz takva braka nikomu ne bi pripalo nikakvo novo prijateljstvo. Zato su, prema ljudskomu zakonu i crkvenim odredbama, iz braka isključeni mnogi stupnjevi krvnoga srodstva. Prema tome, iz rečenoga je jasno da je krvno srodstvo po naravnom zakonu zapreka braku u odnosu na određene osobe, po Božjemu zakonu u pogledu nekih, a po ljudskomu zakonu u pogledu drugih.
Odgovor na 1. prigovor: premda je Eva bila oblikovana od Adama, ona nije bila Adamova kći, jer nije bila oblikovana od njega na način na koji je naravno da čovjek rodi sebi sličnoga u vrsti, nego Božjim djelovanjem, budući da se od Adamova rebra na isti način mogao oblikovati i konj kao što je bila oblikovana Eva. Otuda naravna veza između Eve i Adama nije bila tako velika kao između kćeri i oca, niti je Adam bio naravno počelo Eve kao što je otac počelo svoje kćeri.
Odgovor na 2. prigovor: to što se pojedini barbari tjelesno združuju sa svojim roditeljima ne potječe iz naravnoga zakona, nego iz strasti požude koja je u njima pomračila naravni zakon.
Odgovor na 3. prigovor: za sjedinjenje muškoga i ženskoga kaže se da je od naravnoga zakona jer je narav tome poučila životinje; pa ipak je tom sjedinjenju poučila različite životinje na različite načine prema njihovim različitim stanjima. No tjelesno općenje s roditeljima vrijeđa štovanje koje im se duguje. Jer kao što je narav roditeljima usadila skrb u pribavljanju za njihovo potomstvo, tako je i potomstvu usadila štovanje prema njihovim roditeljima; pa ipak nijednoj vrsti životinja osim čovjeku nije usadila trajnu skrb za djecu ili štovanje prema roditeljima; nego drugim životinjama više ili manje, prema tome kako je potomstvo više ili manje potrebno svojim roditeljima, ili roditelji svojemu potomstvu. Otuda, kako svjedoči Filozof (De Animal. ix, 47) o devi i konju, među pojedinim životinjama sin se gnuša općenja sa svojom majkom sve dok čuva spoznaju o njoj i određeno štovanje prema njoj. A budući da su svi pošteni običaji životinja u čovjeku sjedinjeni naravno, i savršenije nego u drugim životinjama, slijedi da se čovjek naravno gnuša tjelesnoga spoznavanja ne samo svoje majke nego i svoje kćeri, što je ipak manje protiv naravi, kako je gore rečeno. Štoviše, krvno srodstvo ne proizlazi iz tjelesnoga rađanja kod drugih životinja kao kod čovjeka, kako je gore rečeno (čl. 1, ad 5). Stoga usporedba ne stoji.
Odgovor na 4. prigovor: pokazano je kako je krvno srodstvo među bračnim drugovima protivno dobrima braka. Stoga prigovor polazi od pogrešnih pretpostavki.
Odgovor na 5. prigovor: nije nerazložno da jedno od dvaju sjedinjenja bude zapriječeno drugim, baš kao što tamo gdje postoji istovjetnost nema sličnosti. Na sličan način veza krvnoga srodstva može priječiti sjedinjenje braka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.