Suppl., q. 49, a. 5
Može li ikada biti opravdan od grijeha bez njih
Prigovor 1. Čini se da bračni čin može biti opravdan čak i bez bračnih dobara. Jer onaj koga samo narav pokreće na bračni čin, po svemu sudeći ne namjerava nijedno od bračnih dobara, budući da bračna dobra pripadaju milosti ili kreposti. Ipak kada je osoba pokrenuta na navedeni čin samo naravnim apetitom, po svemu sudeći ne čini grijeh, jer ništa naravno nije zlo, budući da je „zlo protivno naravi i redu“, kako veli Dionizije (Div. Nom. iv). Dakle, bračni čin može biti opravdan čak i bez bračnih dobara.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko ima sjedinjenje sa svojom ženom kako bi izbjegao blud, po svemu sudeći ne namjerava nijedno od bračnih dobara. Ipak po svemu sudeći ne griješi, jer je brak bio dopušten ljudskoj slabosti upravo u svrhu izbjegavanja bluda (1 Kor 7,2-6). Dakle, bračni čin može biti opravdan čak i bez bračnih dobara.
Prigovor 3. Nadalje, onaj tko se služi po volji onim što je njegovo vlastito ne postupa protiv pravednosti, te tako po svemu sudeći ne griješi. No brak čini ženu muževim vlasništvom, i obrnuto. Dakle, ako se služe jedno drugim po volji na poticaj požude, čini se da to nije grijeh; i tako slijedi isti zaključak.
Prigovor 4. Nadalje, ono što je rodno dobro ne postaje zlim osim ako je učinjeno sa zlom nakanom. No bračni čin kojim muž spoznaje svoju ženu rodno je dobar. Dakle, ne može biti zao osim ako je učinjen sa zlom nakanom. No može biti učinjen s dobrom nakanom, čak i bez namjeravanja ikakva bračnoga dobra, primjerice namjeravanjem očuvanja ili stjecanja tjelesnoga zdravlja. Dakle, čini se da ovaj čin može biti opravdan čak i bez bračnih dobara.
Naprotiv, ako se ukloni uzrok, uklanja se učinak. No bračna su dobra uzrok ispravnosti u bračnome činu. Dakle, bračni se čin ne može opravdati bez njih. Nadalje, navedeni se čin ne razlikuje od čina bluda osim po navedenim dobrima. No čin bluda uvijek je zao. Dakle, i bračni će čin uvijek biti zao osim ako nije opravdan navedenim dobrima.
Odgovaram: baš kao što bračna dobra, ukoliko se sastoje u habitusu, čine brak čestitim i svetim, tako isto, ukoliko su u stvarnoj nakani, čine bračni čin čestitim, s obzirom na ona dva bračna dobra koja se odnose na bračni čin. Otuda kada se vjenčane osobe sastaju radi rađanja djece ili radi vraćanja duga jedno drugome (što pripada „vjernosti“), posve su opravdane od grijeha. No treće se dobro ne odnosi na uporabu braka, nego na njegovo opravdanje, kako je gore rečeno (čl. 3); zbog čega čini sam brak čestitim, ali ne i njegov čin, kao da bi njegov čin bio posve opravdan od grijeha time što se čini zbog nekoga označavanja. Dosljedno tome, postoje samo dva načina na koje se vjenčane osobe mogu sastati bez ikakva grijeha, naime radi potomstva i radi vraćanja duga; inače je to uvijek barem laki grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: potomstvo razmatrano kao bračno dobro uključuje nešto osim potomstva kao dobra koje namjerava narav. Jer narav namjerava potomstvo radi očuvanja dobra vrste, dok potomstvo kao dobro sakramenta braka uključuje povrh toga usmjeravanje djeteta k Bogu. Zato se nakana naravi koja namjerava potomstvo mora odnositi bilo stvarno bilo u habitusu na nakanu imanja potomstva kao dobra sakramenta: inače nakana ne bi išla dalje od stvorenja; a to je uvijek grijeh. Dosljedno tome, kad god sama narav pokreće osobu na bračni čin, ona nije posve opravdana od grijeha, osim ukoliko je gibanje naravi dalje usmjereno stvarno ili u habitusu prema potomstvu kao dobru sakramenta. Niti slijedi da je poticaj naravi zao, nego da je nesavršen osim ako nije dalje usmjeren prema nekom bračnom dobru.
Odgovor na 2. prigovor: ako čovjek bračnim činom namjerava spriječiti blud u svojoj ženi, to nije grijeh, jer to je vrsta vraćanja duga koja potpada pod dobro „vjernosti“. Ali ako namjerava izbjeći blud u samome sebi, tada postoji određeni suvišak, i u skladu s time postoji laki grijeh, niti je sakrament bio ustanovljen u tu svrhu, osim po popuštanju, koje se odnosi na lake grijehe.
Odgovor na 3. prigovor: jedna dužna okolnost ne dostaje da se učini dobar čin, i dosljedno tome ne slijedi da je, bez obzira na to kako se tko služi svojim vlasništvom, uporaba dobra, nego kada se njime služi kako treba prema svim okolnostima.
Odgovor na 4. prigovor: premda nije zlo po sebi namjeravati očuvati se u dobru zdravlju, ta nakana postaje zlom ako tko namjerava zdravlje sredstvom koje nije po naravi određeno u tu svrhu; primjerice ako bi tko tražio samo tjelesno zdravlje sakramentom krštenja, a isto se primjenjuje na bračni čin u ovome pitanju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.