Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 49, a. 4

Biva li bračni čin opravdan od grijeha navedenim dobrima

Prigovor 1. Čini se da bračni čin ne može biti posve opravdan od grijeha navedenim dobrima. Jer tko god dopusti sebi izgubiti veće dobro radi manjega dobra, griješi jer to dopušta neuredno. No dobro razuma koje biva okrnjeno u bračnome činu veće je od ova tri bračna dobra. Dakle, navedena dobra ne dostaju da bi se opravdalo bračno sjedinjenje.

Prigovor 2. Nadalje, ako se moralno dobro doda moralnomu zlu, ukupan je zbroj zao, a ne dobar, budući da jedna zla okolnost čini radnju zlom, dok je jedna dobra okolnost ne čini dobrom. No bračni je čin zao u sebi, inače ne bi trebao nikakvo opravdanje. Dakle, dodavanje bračnih dobara ne može učiniti čin dobrim.

Prigovor 3. Nadalje, gdje god postoji neumjerena strast, ondje je moralna mana. No bračna dobra ne mogu spriječiti da užitak u tome činu bude neumjeren. Dakle, ne mogu ga opravdati od toga da bude grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, prema Damaščaninu (De Fide Orth. ii, 15), stid uzrokuje samo sramotno djelo. No bračna dobra ne oduzimaju tome djelu njegovu sramotnost. Dakle, ne mogu ga opravdati od grijeha.

Naprotiv, bračni se čin ne razlikuje od bluda osim po bračnim dobrima. Kada dakle ona ne bi bila dostatna da ga opravdaju, brak bi uvijek bio nedopušten; a to je protivno onome što je gore navedeno (pit. 41, čl. 3). Nadalje, bračna se dobra odnose prema njegovu činu kao njegove dužne okolnosti, kako je gore rečeno (čl. 1, ad 4). No takve su okolnosti dostatne da spriječe radnju da bude zla. Dakle, ta dobra mogu opravdati brak tako da nipošto nije grijeh.

Odgovaram: za neki se čin kaže da je opravdan na dva načina. Prvo, sa strane djelatnika, tako da premda je zao, ne uračunava se kao grijeh djelatniku, ili barem ne kao tako težak grijeh; tako se za neznanje kaže da opravdava grijeh u potpunosti ili djelomično. Drugo, za čin se kaže da je opravdan sa svoje strane, tako naime da nije zao; i na taj se način za navedena dobra kaže da opravdavaju bračni čin. No iz istoga uzroka čin nije moralno zao, i jest dobar, budući da ne postoji takva stvar kao što je indiferentan čin, kako je navedeno u Drugoj knjizi (Sent. ii, D, 40; FS, pit. 18, čl. 9). No za ljudski se čin kaže da je dobar na dva načina. Na jedan način dobrotom kreposti, i tako čin izvodi svoju dobrotu iz onih stvari koje ga postavljaju u sredinu. To je ono što „vjernost“ i „potomstvo“ čine u bračnome činu, kako je gore navedeno (čl. 2). Na drugi način dobrotom „sakramenta“, na koji se način za čin kaže da je ne samo dobar, nego i svet, a bračni čin izvodi tu dobrotu iz nerazrješivosti sjedinjenja, s obzirom na što označava sjedinjenje Krista s Crkvom. Tako je jasno da navedena dobra dostatno opravdavaju bračni čin.

Odgovor na 1. prigovor: bračnim činom čovjek ne navlači štetu svojemu razumu što se tiče habitusa, nego samo što se tiče čina. Niti je neprikladno da određeni čin koji je rodno bolji bude ponekad prekinut radi nekoga manje dobra čina; jer to je moguće učiniti bez grijeha, kao u slučaju onoga tko prestaje s činom motrenja kako bi se u međuvremenu posvetio djelovanju.

Odgovor na 2. prigovor: ovaj bi dokaz vrijedio kada bi zlo koje je nerazdvojivo od tjelesnoga sjedinjenja bilo zlo grijeha. No u ovome slučaju to je zlo ne grijeha nego same kazne, koje se sastoji u pobuni požude protiv razuma; i dosljedno tome zaključak ne slijedi.

Odgovor na 3. prigovor: pretjeranost strasti koja doseže mjeru grijeha ne odnosi se na količinsku žestinu strasti, nego na njezin razmjer s razumom; zbog čega se samo onda kada strast prijeđe granice razuma smatra neumjerenom. No užitak vezan uz bračni čin, premda je najžešći u pogledu količine, ne prelazi granice koje je razum prethodno odredio prije početka čina, premda ih razum nije u stanju ravnati tijekom samoga užitka.

Odgovor na 4. prigovor: sramotnost koja uvijek prati bračni čin i uvijek uzrokuje stid jest sramotnost kazne, a ne grijeha, jer se čovjek po naravi stidi svakoga nedostatka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.