Suppl., q. 49, a. 3
Je li sakrament glavni među dobrima
Prigovor 1. Čini se da „sakrament“ nije glavno među bračnim dobrima. Jer svrha je glavna u svemu. No svrha ženidbe jest potomstvo. Dakle, potomstvo je glavno bračno dobro.
Prigovor 2. Nadalje, u specifičnoj naravi razlika je važnija od roda, baš kao što je oblik važniji od tvari u sastavu naravne stvari. No „sakrament“ se odnosi na brak sa strane njegova roda, dok se „potomstvo“ i „vjernost“ odnose na nj sa strane razlike po kojoj je on posebna vrsta sakramenta. Dakle, ta su druga dva važnija od sakramenta u odnosu na brak.
Prigovor 3. Nadalje, baš kao što nalazimo brak bez „potomstva“ i bez „vjernosti“, tako ga nalazimo i bez nerazrješivosti, kao u slučaju kada jedna od stranaka stupi u redovništvo prije nego što je brak izvršen. Dakle, niti s ovoga stajališta „sakrament“ nije najvažnije bračno dobro.
Prigovor 4. Nadalje, učinak ne može biti važniji od svoga uzroka. No privola, koja je uzrok ženidbe, često se mijenja. Dakle, i brak se može razriješiti, i dosljedno tome nerazrješivost nije uvijek uvjet braka.
Prigovor 5. Nadalje, sakramenti koji proizvode vječni učinak utiskuju biljeg. No u ženidbi se ne utiskuje nikakav biljeg. Dakle, ona nije uvjetovana trajnom nerazrješivošću. Dosljedno tome, kao što postoji brak bez „potomstva“, tako postoji i brak bez „sakramenta“, i tako slijedi isti zaključak kao gore.
Naprotiv, ono što ima mjesto u definiciji stvari jest najbitnije za nju. No nerazrješivost, koja pripada sakramentu, stavlja se u definiciju braka (pit. 44, čl. 3), dok potomstvo i vjernost nisu. Dakle, među ostalim dobrima sakrament je najbitniji za ženidbu. Nadalje, božanska moć koja djeluje u sakramentima djelotvornija je od ljudske moći. No „potomstvo“ i „vjernost“ pripadaju ženidbi kao usmjerenoj na službu ljudske naravi, dok joj „sakrament“ pripada kao ustanovljenoj od Boga. Dakle, sakrament ima važniju ulogu u braku od ona druga dva.
Odgovaram: ovo ili ono može biti važnije za stvar na dva načina, ili zato što je bitnije ili zato što je izvrsnije. Ako je razlog zato što je izvrsnije, tada je „sakrament“ u svakom pogledu najvažniji od triju bračnih dobara, budući da pripada braku promatranom kao sakrament milosti; dok druga dva pripadaju njemu kao službi naravi; a savršenstvo je milosti izvrsnije od savršenstva naravi. Ako se, međutim, kaže da je važniji zato što je bitniji, moramo napraviti razliku; jer se „vjernost“ i „potomstvo“ mogu razmatrati na dva načina. Prvo, u sebi samima, i tako se odnose na uporabu ženidbe u rađanju djece i obdržavanju bračnoga ugovora; dok se nerazrješivost, koja je označena „sakramentom“, odnosi na sam sakrament promatran u sebi, budući da iz same činjenice što bračnim ugovorom muž i žena daju jedno drugome vlast jedno nad drugim zauvijek, slijedi da se ne mogu rastaviti. Otuda nema ženidbe bez nerazrješivosti, dok postoji ženidba bez „vjernosti“ i „potomstva“, jer postojanje stvari ne ovisi o njezinoj uporabi; i u tome je smislu „sakrament“ bitniji za ženidbu nego „vjernost“ i „potomstvo“. Drugo, „vjernost“ i „potomstvo“ mogu se razmatrati kao u svojim počelima, tako da „potomstvo“ označava nakanu imanja djece, a „vjernost“ dužnost ostajanja vjernim, a ne može biti ženidbe niti bez ovoga također, budući da su uzrokovani u ženidbi samim bračnim ugovorom, tako da kad bi išta protivno ovome bilo izraženo u privoli koja stvara brak, brak bi bio nevaljan. Uzimajući „vjernost“ i „potomstvo“ u ovome smislu, jasno je da je „potomstvo“ najbitnija stvar u braku, na drugome mjestu „vjernost“, a na trećemu „sakrament“; baš kao što je čovjeku bitnije biti u naravi nego biti u milosti, premda je izvrsnije biti u milosti.
Odgovor na 1. prigovor: svrha s obzirom na nakanu stoji na prvome mjestu u stvari, ali s obzirom na postignuće stoji na posljednjemu mjestu. Isto je i s „potomstvom“ među bračnim dobrima; zbog čega je na jedan način najvažnije, a na drugi način nije.
Odgovor na 2. prigovor: sakrament, čak i držeći treće mjesto među bračnim dobrima, pripada ženidbi po razlogu njezine razlike; jer se naziva „sakramentom“ po svojem označavanju one posebne svete stvari koju ženidba označava.
Odgovor na 3. prigovor: prema Augustinu (De Bono Conjug. ix), brak je dobro smrtnikâ, zbog čega u uskrsnuću „niti će se ženiti niti udavati“ (Mt 22,30). Otuda bračna veza ne traje nakon života u kojemu je sklopljena, i dosljedno tome kaže se da je nerazrješiva, jer se ne može raskinuti u ovome životu, osim ili tjelesnom smrću nakon tjelesnoga sjedinjenja, ili duhovnom smrću nakon čisto duhovnoga sjedinjenja.
Odgovor na 4. prigovor: premda privola koja stvara brak nije vječna tvarno, to jest s obzirom na supstanciju čina, budući da taj čin prestaje i suprotan ga čin može naslijediti, ipak formalno govoreći ona je vječna, jer je to privola na vječnu vezu, inače ne bi stvorila brak, jer privola uzeti ženu na određeno vrijeme ne stvara brak. Otuda je vječna formalno, ukoliko čin uzima svoju vrstu od svoga predmeta; i tako ženidba izvodi svoju nerazrješivost iz privole.
Odgovor na 5. prigovor: u onim sakramentima u kojima se utiskuje biljeg daje se vlast za vršenje duhovnih čina; ali u ženidbi za vršenje tjelesnih čina. Zato se ženidba po razlogu vlasti koju muž i žena primaju jedno nad drugim slaže sa sakramentima u kojima se utiskuje biljeg, i iz toga izvodi svoju nerazrješivost, kako veli Učitelj (Sent. iv, D, 31); ipak razlikuje se od njih ukoliko se ta vlast odnosi na tjelesne čine; stoga ne podjeljuje duhovni biljeg.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.