Suppl., q. 49, a. 2
Jesu li navedena dobra dostatna
Prigovor 1. Čini se da je Učitelj nedostatno nabrojio dobra braka (Sent. iv, D, 31), naime „vjernost, potomstvo i sakrament“. Jer svrha braka među ljudima nije samo rađanje i hranjenje djece, nego i zajedništvo zajedničkoga života, kojim svatko pridonosi svoj udio rada zajedničkoj zalihi, kako stoji u Ethic. viii, 12. Dakle, kao što se potomstvo ubraja u dobro ženidbe, tako bi trebalo i dijeljenje radova.
Prigovor 2. Nadalje, sjedinjenje Krista s Crkvom, označeno ženidbom, učinak je ljubavi. Dakle, ljubav radije nego vjera [vjernost] trebala bi se ubrajati među dobra ženidbe.
Prigovor 3. Nadalje, u ženidbi, baš kao što se traži da nijedna stranka nema sjedinjenje s drugom, tako se traži da jedna vrati bračni dug drugoj. No ono prvo pripada vjernosti prema Učitelju (Sent. iv, D, 31). Dakle, i pravednost bi se trebala ubrajati među dobra braka zbog vraćanja duga.
Prigovor 4. Nadalje, u ženidbi kao označavanju sjedinjenja Krista s Crkvom, baš kao što se traži nedjeljivost, tako se traži i jedinstvo, kojim jedan čovjek ima jednu ženu. No sakrament koji se ubraja među tri bračna dobra pripada nedjeljivosti. Dakle, trebalo bi postojati nešto drugo što pripada jedinstvu.
Prigovor 5. S druge strane, čini se da ih je previše. Jer jedna je krepost dostatna da učini jedan čin ispravnim. No vjera je jedna krepost. Dakle, nije bilo nužno dodati dva druga dobra da bi brak bio ispravan.
Prigovor 6. Nadalje, isti uzrok ne čini stvar i korisnom i kreposnom, budući da su korisno i kreposno oprečne podjele dobra. No brak izvodi svoj značaj korisnoga iz potomstva. Dakle, potomstvo se ne bi smjelo ubrajati među dobra koja brak čine kreposnim.
Prigovor 7. Nadalje, ništa se ne bi smjelo ubrajati kao svojstvo ili uvjet samoga sebe. No ova se dobra smatraju uvjetima braka. Budući dakle da je ženidba sakrament, sakrament se ne bi smio ubrajati u uvjet ženidbe.
Odgovaram: ženidba je ustanovljena i kao služba naravi i kao sakrament Crkve. Kao služba naravi usmjerena je dvjema stvarima, poput svakoga drugog kreposnog čina. Jedna od njih traži se sa strane djelatnika i jest nakana dužnoga cilja, i tako se „potomstvo“ ubraja u dobro ženidbe; druga se traži sa strane čina, koji je dobar rodno po tome što je o dužnoj tvari; i tako imamo „vjernost“, kojom čovjek ima sjedinjenje sa svojom ženom i ni s kojom drugom ženom. Osim toga ima određenu dobrotu kao sakrament, a to je označeno samom riječju „sakrament“.
Odgovor na 1. prigovor: potomstvo označava ne samo rađanje djece, nego i njihov odgoj, kojemu je kao svojoj svrsi usmjereno cjelokupno zajedništvo radova koje postoji između muža i žene sjedinjenih u braku, budući da roditelji po naravi „stječu“ za svoju „djecu“ (2 Kor 12,14); tako da potomstvo poput glavne svrhe uključuje drugu, takoreći sporednu svrhu.
Odgovor na 2. prigovor: vjera [fides] se ovdje ne uzima kao teološka krepost, nego kao dio pravednosti, ukoliko vjernost [fides] označava usklađivanje djela s riječju [fiant dicta] obdržavanjem svojih obećanja; jer budući da je brak ugovor, on sadrži obećanje kojim se ovaj čovjek dodjeljuje ovoj ženi.
Odgovor na 3. prigovor: baš kao što bračno obećanje znači da nijedna stranka ne smije imati sjedinjenje s trećom stranom, tako zahtijeva da uzajamno vraćaju bračni dug. Ovo potonje je doista glavno od toga dvoga, budući da proizlazi iz vlasti koju svatko prima nad drugim. Dosljedno tome, obje te stvari pripadaju vjernosti, premda Knjiga sentencija spominje ono što je manje očito.
Odgovor na 4. prigovor: pod sakramentom imamo razumjeti ne samo nedjeljivost, nego sve one stvari koje proizlaze iz toga što je brak znak Kristova sjedinjenja s Crkvom. Možemo također odgovoriti da jedinstvo na koje se prigovor odnosi pripada vjernosti, baš kao što nedjeljivost pripada sakramentu.
Odgovor na 5. prigovor: vjera ovdje ne označava krepost, nego onaj uvjet kreposti koji je dio pravednosti i naziva se imenom vjernosti.
Odgovor na 6. prigovor: baš kao što prava uporaba korisnoga dobra ne izvodi svoju ispravnost iz korisnoga, nego iz razuma koji uzrokuje pravu uporabu, tako i usmjerenje prema korisnomu dobru može uzrokovati dobrotu ispravnosti snagom razuma koji uzrokuje pravo usmjerenje; i na taj je način brak, time što je usmjeren prema potomstvu, koristan, a ipak pravedan, ukoliko je pravo usmjeren.
Odgovor na 7. prigovor: kako Učitelj veli (Sent. iv, D, 31), sakrament ovdje ne znači samu ženidbu, nego njezinu nerazrješivost, koja je znak iste stvari kao što je i ženidba. Možemo također odgovoriti da premda je brak sakrament, brak kao brak nije isto što i brak kao sakrament, budući da je bio ustanovljen ne samo kao znak svete stvari, nego i kao služba naravi. Otuda je sakramentalni vid uvjet dodan braku promatranom u sebi, odakle također izvodi svoju ispravnost. Otuda se njegova sakramentalnost, ako smijem upotrijebiti taj izraz, ubraja među dobra koja opravdavaju brak; i u skladu s time ovo treće dobro braka, naime sakrament, označava ne samo njegovu nerazrješivost, nego i sve što pripada njegovu označavanju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.