Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 49, a. 1

Jesu li određena dobra nužna kako bi se brak opravdao

Prigovor 1. Čini se da određeni blagoslovi nisu nužni kako bi se brak opravdao. Jer baš kao što je očuvanje pojedinca koje se ostvaruje hranidbenom moći namjeravano od naravi, tako je i očuvanje vrste koje se ostvaruje brakom; i uistinu utoliko više što je dobro vrste bolje i uzvišenije od dobra pojedinca. No nikakva dobra nisu nužna da bi se opravdao čin hranidbene moći. Dakle, nisu nužna niti da bi se opravdao brak.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu (Ethic. viii, 12) prijateljstvo između muža i žene jest naravno, i uključuje kreposno, korisno i ugodno. No ono što je kreposno u sebi ne treba nikakvo opravdanje. Dakle, niti bi se trebala pripisivati ikakva dobra za opravdanje ženidbe.

Prigovor 3. Nadalje, ženidba je bila ustanovljena kao lijek i kao služba, kako je gore navedeno (pit. 42, čl. 2). No ona ne treba opravdanje ukoliko je ustanovljena kao služba, budući da bi tada također trebala opravdanje u raju, što je netočno, jer ondje bi, kako Augustin veli, „brak bio bez prijekora, a bračna postelja bez ljage“ (Gen. ad lit. ix). Na sličan način ne treba opravdanje niti ukoliko je namijenjena kao lijek, ništa više od drugih sakramenata koji su bili ustanovljeni kao lijekovi za grijeh. Dakle, ženidba ne treba ta opravdanja.

Prigovor 4. Nadalje, kreposti su usmjerene na sve što se može pravo učiniti. Ako se dakle brak može ispraviti određenim dobrima, ne treba mu ništa drugo da ga ispravi osim kreposti duše; i dosljedno tome nema potrebe pripisivati ženidbi ikakva dobra kojima se ona ispravlja, ništa više doli drugim stvarima u kojima nas kreposti usmjeruju.

Naprotiv, gdje god postoji popuštanje, mora postojati neki razlog za ispriku. No brak se dopušta u stanju slabosti „kao popuštanje“ (1 Kor 7,6). Dakle, treba biti opravdan određenim dobrima. Nadalje, sjedinjenje u bludu i ono u braku iste su vrste s obzirom na vrstu naravi. No sjedinjenje u bludu pogrješno je samo po sebi. Dakle, da bračno sjedinjenje ne bi bilo pogrješno, mora mu se dodati nešto što će ga učiniti ispravnim i privući ga drugoj moralnoj vrsti.

Odgovaram: nijedan mudar čovjek ne bi smio dopustiti sebi izgubiti neku stvar osim radi neke naknade u obliku jednakoga ili boljega dobra. Zato da bi stvar uz koju je vezan gubitak bila birana, mora uz sebe imati povezano neko dobro, koje naknađujući taj gubitak čini tu stvar uređenom i ispravnom. No postoji gubitak razuma koji je prigodan sjedinjenju muškarca i žene, i zato što razum biva posve ponesen zbog žestine užitka, tako da u isto vrijeme nije u stanju išta razumjeti, kako veli Filozof (Ethic. vii, 11); i opet zbog tjelesne nevolje koju takve osobe moraju trpjeti od tjeskobe za vremenite stvari (1 Kor 7,28). Dosljedno tome, izbor ovoga sjedinjenja ne može biti uređen osim određenim naknadama kojima se to isto sjedinjenje ispravlja; a to su dobra koja opravdavaju brak i čine ga ispravnim.

Odgovor na 1. prigovor: u činu jedenja ne postoji tako žestok užitak koji nadladava razum kao u navedenome činu, i zato što je generativna moć, kojom se prenosi istočni grijeh, zaražena i pokvarena, dok hranidbena moć, kojom se istočni grijeh ne prenosi, nije niti pokvarena niti zaražena; i opet zato što svatko u sebi osjeća nedostatak pojedinca više nego nedostatak vrste. Zato, kako bi se čovjek primamio na uzimanje hrane koja nadoknađuje nedostatak pojedinca, dostatno je da osjeća taj nedostatak; no kako bi ga se primamilo na čin kojim se liječi nedostatak vrste, božanska je providnost pridodala užitak tomu činu, koji pokreće čak i nerazumne životinje u kojima nema ljage istočnoga grijeha. Otuda usporedba ne stoji.

Odgovor na 2. prigovor: ta dobra koja opravdavaju brak pripadaju naravi braka, kojemu su dosljedno tome potrebna, ne kao izvanjski uzroci njegove ispravnosti, nego kao uzrokujući u njemu onu ispravnost koja mu pripada po naravi.

Odgovor na 3. prigovor: iz same činjenice da je brak namijenjen kao služba ili kao lijek on ima vid nečega korisnoga i ispravnoga; ipak oba vida pripadaju mu iz činjenice da ima ta dobra kojima ispunjava službu i pruža lijek požudi.

Odgovor na 4. prigovor: čin kreposti može izvoditi svoju ispravnost i iz kreposti kao svojega izvodnog počela, i iz svojih okolnosti kao svojih formalnih počela; a dobra braka odnose se prema braku kao okolnosti prema činu kreposti koji duguje tim okolnostima to što može biti čin kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.