Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 45, a. 3

Čini li privola dana riječima koje izražavaju budućnost brak

Prigovor 1. Čini se da privola dana riječima koje izražavaju budućnost stvara brak. Jer kako se sadašnjost odnosi prema sadašnjosti, tako se budućnost odnosi prema budućnosti. No privola dana riječima koje izražavaju sadašnjost stvara brak u sadašnjosti. Dakle, privola dana riječima koje izražavaju budućnost stvara brak u budućnosti.

Prigovor 2. Nadalje, u drugim građanskim ugovorima, baš kao i u ženidbi, određena obveza proizlazi iz riječi koje izražavaju privolu. No u drugim ugovorima nije važno postiže li se obveza riječima sadašnjega ili budućega vremena. Dakle, niti u ženidbi to ne čini nikakvu razliku.

Prigovor 3. Nadalje, redovničkim zavjetom čovjek sklapa duhovni brak s Bogom. No redovnički se zavjet izražava riječima budućega vremena, i obvezujući je. Dakle, i tjelesni se brak može sklopiti riječima budućega vremena.

Naprotiv, čovjek koji pristane riječima budućega vremena uzeti određenu ženu za svoju suprugu, a nakon toga riječima sadašnjega vremena pristane uzeti drugu, prema zakonu mora uzeti drugu za svoju ženu (cap. Sicut ex Litteris, De spons. et matr.). No to ne bi bio slučaj kada bi privola dana riječima budućega vremena stvarala brak, budući da samom činjenicom što je njegov brak s prvom valjan, on ne može, dokle god ona živi, oženiti drugu. Dakle, privola dana riječima budućega vremena ne stvara brak. Nadalje, onaj tko obećava učiniti određenu stvar još je ne čini. No onaj tko pristaje riječima budućega vremena obećava oženiti određenu ženu. Dakle, on je još ne ženi.

Odgovaram: sakramentalni uzroci proizvode svoj učinak označujući ga; stoga učinkuju ono što označuju. Budući dakle da čovjek izražavajući svoju privolu riječima budućega vremena ne označava da se ženi, nego obećava da će se oženiti, slijedi da privola izražena na taj način ne stvara brak, nego obećanje [sponsionem] braka, a to je obećanje poznato kao zaruke [sponsalia].

Odgovor na 1. prigovor: kada se privola izražava riječima sadašnjega vremena, ne samo da su riječi stvarno sadašnje, nego je i privola usmjerena na sadašnjost, tako da se podudaraju u vremenskoj točki; ali kada se privola daje riječima budućega vremena, premda su riječi stvarno sadašnje, privola je usmjerena na buduće vrijeme, i otuda se ne podudaraju u vremenskoj točki. Iz toga razloga usporedba ne stoji.

Odgovor na 2. prigovor: čak i u drugim ugovorima, čovjek koji rabi riječi što se odnose na budućnost ne prenosi vlast nad svojom imovinom na drugu osobu, primjerice ako bi rekao „dat ću ti“, nego samo kada se koristi riječima koje označavaju sadašnjost.

Odgovor na 3. prigovor: u zavjetu redovničkoga zavjetovanja nije sam duhovni brak ono što se izražava riječima koje se odnose na budućnost, nego čin duhovnoga braka, naime poslušnost ili obdržavanje pravila. Ako, međutim, čovjek zavjetuje duhovni brak u budućnosti, to nije duhovni brak, jer čovjek ne postaje redovnikom polaganjem takva zavjeta, nego obećava da će to postati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.