Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 45, a. 2

Treba li privola biti izražena riječima

Prigovor 1. Čini se da nema potrebe da privola bude izražena riječima. Jer čovjek biva podvrgnut vlasti drugoga zavjetom jednako kao što biva i ženidbom. No zavjet obvezuje pred Bogom, čak i ako nije izražen riječima. Dakle, i privola čini brak obvezujućim čak i bez izražavanja riječima.

Prigovor 2. Nadalje, može postojati brak među osobama koje nisu u stanju izraziti svoju uzajamnu privolu riječima, jer su nijeme ili govore različite jezike. Dakle, izražavanje privole riječima ne traži se za ženidbu.

Prigovor 3. Nadalje, ako se ono što je bitno za sakrament ispusti iz bilo kojega razloga, nema sakramenta. No postoji slučaj braka bez izražavanja riječima ako djeva šuti iz stidljivosti kada je njezini roditelji predaju zaručniku. Dakle, izražavanje riječima nije bitno za ženidbu.

Naprotiv, ženidba je sakrament. No osjetilni se znak traži u svakom sakramentu. Dakle, traži se također i u ženidbi, i dosljedno tome moraju postojati barem riječi kojima se privola čini zamjetljivom osjetilima. Nadalje, u ženidbi postoji ugovor između muža i žene. No u svakom ugovoru mora postojati izražavanje riječi kojima se ljudi uzajamno obvezuju jedni drugima. Dakle, i u ženidbi privola mora biti izražena riječima.

Odgovaram: kako je gore rečeno (čl. 1), bračno sjedinjenje ostvaruje se na isti način kao i veza u tvarnim ugovorima. I budući da tvarni ugovori nisu provedivi osim ako ugovorne stranke izraze svoju volju jedna drugoj riječima, slijedi da privola koja stvara brak mora također biti izražena riječima, tako da je izražavanje riječi za brak ono što je vanjsko pranje za krštenje.

Odgovor na 1. prigovor: u zavjetu ne postoji sakramentalna nego samo duhovna veza, pa stoga nema potrebe da se učini na isti način kao tvarni ugovori, da bi bio obvezujući, kao u slučaju ženidbe.

Odgovor na 2. prigovor: premda takve osobe ne mogu zadati svoju vjeru jedna drugoj riječima, mogu to učiniti znakovima, a takvi se znakovi računaju kao riječi.

Odgovor na 3. prigovor: prema Hugu od sv. Viktora (Tract. vii, Sum. Sent.), osobe koje sklapaju brak trebale bi dati svoju privolu prihvaćajući jedno drugo slobodno; a o tome se sudi da je tako ako ne pokazuju protivljenje kada se vjenčavaju. Zato se u takvom slučaju riječi roditeljâ uzimaju kao da su djevine, jer činjenica da im se ne protivi znak je da su to njezine riječi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.