Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 45, a. 1

Je li privola tvorni uzrok ženidbe

Prigovor 1. Čini se da privola nije tvorni uzrok ženidbe. Jer sakramenti ne ovise o ljudskoj volji nego o božanskom ustanovljenju, kako je gore pokazano (Sent. iv, D, 2; TP, pit. 64, čl. 2). No privola pripada ljudskoj volji. Dakle, ona nije ništa više uzrok ženidbe nego drugih sakramenata.

Prigovor 2. Nadalje, ništa nije vlastiti uzrok. Ali čini se da ženidba nije ništa drugo doli privola, budući da je privola ta koja označava sjedinjenje Krista s Crkvom.

Prigovor 3. Nadalje, za jednu bi stvar trebao postojati jedan uzrok. No postoji jedan brak između dviju osoba, kako je gore rečeno (pit. 44, čl. 1); dok su privole dviju stranaka različite, jer ih daju različite osobe i za različite stvari, budući da na jednoj strani postoji privola uzeti muža, a na drugoj privola uzeti ženu. Dakle, uzajamna privola nije uzrok ženidbe.

Naprotiv, Krizostom [Hom. xxxii u Opus Imperfectum, lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu] kaže: „Nije spolni odnos nego privola ono što stvara brak“. Nadalje, jedna osoba ne prima vlast nad onim što je na slobodnom raspolaganju drugoga bez privole ovoga potonjega. No brakom svaka od vjenčanih stranaka prima vlast nad tijelom onoga drugoga (1 Kor 7,4), dok je dotad svatko imao slobodnu vlast nad svojim vlastitim tijelom. Dakle, privola stvara brak.

Odgovaram: u svakom sakramentu postoji duhovno djelovanje putem tvarnoga djelovanja koje ga označava; tako se u krštenju nutarnje duhovno čišćenje vrši tjelesnim čišćenjem. Zato, budući da u ženidbi postoji vrsta duhovnoga združivanja ukoliko je ženidba sakrament, i određeno tvarno združivanje ukoliko je usmjerena na službu naravi i građanskoga života, slijedi da je duhovno združivanje učinak božanske moći putem tvarnoga združivanja. Zato, vidjevši da se združivanja tvarnih ugovora vrše uzajamnom privolom, slijedi da se združivanje braka vrši na isti način.

Odgovor na 1. prigovor: prvi uzrok sakramenata jest božanska moć koja u njima djeluje dobrobit duše; no drugi ili instrumentalni uzroci jesu tvarna djelovanja koja izvode svoju djelotvornost iz božanskoga ustanovljenja, i tako je privola uzrok u ženidbi.

Odgovor na 2. prigovor: ženidba nije sama privola, nego sjedinjenje osoba usmjereno prema jednoj svrsi, kako je gore rečeno (pit. 44, čl. 1), i to je sjedinjenje učinak privole. Štoviše, privola, pravilno govoreći, ne označava sjedinjenje Krista s Crkvom, nego njegovu volju kojom je došlo do njegova sjedinjenja s Crkvom.

Odgovor na 3. prigovor: baš kao što je brak jedan sa strane predmeta kojemu je sjedinjenje usmjereno, dok je više od jednoga sa strane sjedinjenih osoba, tako je i privola jedna sa strane stvari na koju se pristaje, naime navedenoga sjedinjenja, dok je više od jedne sa strane osoba koje pristaju. Niti je izravni predmet privole muž, nego sjedinjenje s mužem sa strane žene, kao što je sjedinjenje sa ženom sa strane muža.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.