Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 41, a. 3

Je li njezin čin dopušten

Prigovor 1. Čini se da je bračni čin uvijek grješan. Jer pisano je (1 Kor 7,29): „Koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju“. No oni koji nisu oženjeni ne vrše bračni čin. Dakle, čak i oni koji su oženjeni griješe u tome činu.

Prigovor 2. Nadalje, „Krivice vaše razdvajaju vas od Boga vašega“. No bračni čin odvaja čovjeka od Boga, zbog čega je narodu koji je trebao vidjeti Boga (Izl 19,11) bilo zapovjeđeno da se ne približava svojim ženama (Izl 19,20); a Jeronim veli (Ep. ad Ageruch.: Contra Jovini, 18) da u bračnome činu „Duh Sveti ne dotiče srca prorokâ“. Dakle, on je grješan.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je sramotno po sebi nipošto ne može biti dobro učinjeno. No bračni je čin uvijek povezan s požudom, koja je uvijek sramotna. Dakle, on je uvijek grješan.

Prigovor 4. Nadalje, ništa nije predmet opravdanja osim grijeha. No bračni čin treba biti opravdan bračnim dobrima, kako veli Učitelj (Sent. iv, D, 26). Dakle, to je grijeh.

Prigovor 5. Nadalje, o stvarima jednakim po vrsti jednako se sudi. No bračno je sjedinjenje iste vrste kao i čin preljuba, budući da mu je svrha ista, naime ljudska vrsta. Dakle, budući da je čin preljuba grijeh, i bračni je čin također.

Prigovor 6. Nadalje, pretjeranost u strastima kvari krepost. No u bračnome je činu uvijek pretjeranost užitka, toliko da obuzima razum koji je čovjekovo glavno dobro, zbog čega Filozof kaže (Ethic. vii, 11) da je „u tome činu nemoguće išta razumjeti“. Dakle, bračni je čin uvijek grijeh.

Naprotiv, pisano je (1 Kor 7,28): „Ako se djevica uda, nije sagriješila“, i (1 Tim 5,14): „Hoću... da se mlađe udaju“ i „rađaju djecu“. No ne može biti rađanja djece bez tjelesnoga sjedinjenja. Dakle, bračni čin nije grijeh; inače ga Apostol ne bi odobrio. Nadalje, nijedan grijeh nije stvar zapovijedi. No bračni je čin stvar zapovijedi (1 Kor 7,3): „Muž neka vrši dužnost prema ženi“. Dakle, to nije grijeh.

Odgovaram: ako pretpostavimo da je tjelesnu narav stvorio dobri Bog, ne možemo držati da su one stvari koje pripadaju očuvanju tjelesne naravi i kojima narav naginje posve zle; zato, budući da je nagnuće ka rađanju potomstva kojim se očuvava vrsna narav od naravi, nemoguće je tvrditi da je čin rađanja djece posve nedopušten, tako da bi u njemu bilo nemoguće naći sredinu kreposti; osim ako ne pretpostavimo, kako neki bezumno tvrde, da je propadljive stvari stvorio zli bog, odakle možda potječe mišljenje spomenuto u tekstu (Sent. iv, D, 26); stoga je to najopasnije krivovjerje.

Odgovor na 1. prigovor: ovim riječima Apostol nije zabranio bračni čin, kao što nije zabranio niti posjedovanje stvari kada je rekao (1 Kor 7,31): „Koji svjetovno uživaju“ (neka budu) „kao da ne uživaju“. U oba slučaja zabranio je uživanje [„fruitionem“, to jest uživanje u stvari traženoj kao čovjekovoj konačnoj svrsi]; što je jasno iz načina na koji se izražava; jer nije rekao „neka se njime ne služe“ ili „neka ih nemaju“, nego neka budu „kao da ne uživaju“ i „kao da ih nemaju“.

Odgovor na 2. prigovor: sjedinjeni smo s Bogom habitusom milosti te činom motrenja i ljubavi. Zato sve što raskida ono prvo sjedinjenje uvijek je grijeh, no ne uvijek ono što raskida ovo potonje, budući da dopušteno bavljenje nižim stvarima rastresa um tako da nije prikladan za stvarno sjedinjenje s Bogom; a to je naročito slučaj u tjelesnom sjedinjenju u kojemu je um zadržan žestinom užitka. Iz toga se razloga onima koji moraju motriti božanske stvari ili rukovati svetim stvarima nalaže da nemaju posla sa svojim ženama u to određeno vrijeme; i u tome smislu Duh Sveti, s obzirom na stvarnu objavu skrivenih stvari, nije doticao srca prorokâ u vrijeme bračnoga čina.

Odgovor na 3. prigovor: sramotnost požude koja uvijek prati bračni čin nije sramotnost krivnje, nego kazne nanesene za prvi grijeh, ukoliko se niže moći i udovi ne pokoravaju razumu. Zato dokaz ne vrijedi.

Odgovor na 4. prigovor: pravilno govoreći, za neku se stvar kaže da je opravdana kada ima neki privid zla, a ipak nije zla, ili nije tako zla kao što izgleda, jer neke stvari opravdavaju u potpunosti, a druge djelomično. I budući da bračni čin, zbog pokvarenosti požude, ima privid neurednoga čina, on je posve opravdan bračnim blagoslovom, tako da nije grijeh.

Odgovor na 5. prigovor: premda su isti s obzirom na svoju naravnu vrstu, razlikuju se s obzirom na svoju moralnu vrstu, koja se razlikuje u pogledu jedne okolnosti, naime sjedinjenja s vlastitom ženom i s drugom a ne sa svojom ženom; baš kao što ubiti čovjeka napadom ili po pravdi razlikuje moralnu vrstu, premda je naravna vrsta ista; a ipak je jedno dopušteno, a drugo nedopušteno.

Odgovor na 6. prigovor: pretjeranost strasti koja kvari krepost ne samo da priječi čin razuma, nego također uništava red razuma. Žestina užitka u bračnome činu to ne čini, budući da, premda u tome trenutku čovjek biva neusmjeren, prethodno je bio usmjeren svojim razumom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.