Suppl., q. 40, a. 3
Odriče li se primanjem tonzure vremenitih dobara
Prigovor 1. Čini se da se ljudi odriču vremenitih dobara primanjem tonzure, jer kada bivaju tonzurirani govore: „Gospodin je dio baštine moje“. Ali kako Jeronim kaže (Ep. ad Nepot.), „Gospodin prezire biti načinjen dijelom zajedno s ovim vremenitim stvarima“. Dakle, on se odriče vremenitoga.
Prigovor 2. Nadalje, pravednost poslužiteljâ Novoga zavjeta mora obilovati više nego poslužiteljâ Staroga zavjeta (Mt 5,20). No poslužitelji Staroga zavjeta, naime leviti, nisu primili dio baštine sa svojom braćom (Pnz 10; Pnz 18). Dakle, ne bi trebali niti poslužitelji Novoga zavjeta.
Prigovor 3. Nadalje, Hugo kaže (De Sacram. ii) da „nakon što čovjek postane klerikom, mora od tada živjeti od plaće Crkve“. No to ne bi bilo tako kada bi zadržao svoju očevinu. Dakle, čini se da je se odriče time što postaje klerikom.
Naprotiv, Jeremija je bio iz svećeničkog reda (Jr 1,1). Ipak je zadržao posjed svoje baštine (Jr 32,8). Dakle, klerici mogu zadržati svoju očevinu. Nadalje, da nije tako, činilo bi se da nema nikakve razlike između redovnika i svjetovnog klera.
Odgovaram: klerici primanjem tonzure ne odriču se svoje očevine ili drugih vremenitosti; budući da posjedovanje zemaljskih stvari nije protivno bogoštovlju za koje su klerici određeni, premda pretjerana briga za takve stvari jest; jer kako Grgur kaže (Moral. x, 30), „nije bogatstvo nego ljubav prema bogatstvu grješna“.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin prezire biti dio ako ga se ljubi jednako s drugim stvarima, tako da čovjek stavi svoju svrhu u Boga i stvari ovoga svijeta. On, međutim, ne prezire biti dio onih koji tako posjeduju stvari ovoga svijeta da se time ne odvlače od bogoštovlja.
Odgovor na 2. prigovor: u Starom su zavjetu leviti imali pravo na svoju očinsku baštinu; a razlog zašto nisu primili dio s drugim plemenima bio je taj što su bili raspršeni po svim plemenima, što bi bilo nemoguće da su, poput drugih plemena, primili jedan određeni dio zemlje.
Odgovor na 3. prigovor: za klerike promaknute u svete redove, ako su siromašni, mora se pobrinuti biskup koji ih je zaredio; inače nije tako vezan. A oni su dužni posluživati Crkvi u redu koji su primili. Riječi se Hugove odnose na one koji nemaju sredstava za život.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.