Suppl., q. 40, a. 4
Treba li iznad svećeničkog reda postojati biskupska vlast
Prigovor 1. Čini se da ne bi trebala postojati biskupska vlast iznad svećeničkog reda. Jer kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 24) „svećenički je red potekao od Arona“. No u Starom zakonu nitko nije bio iznad Arona. Dakle, niti u Novom zakonu ne bi smjela postojati nikakva vlast iznad vlasti svećenikâ.
Prigovor 2. Nadalje, vlasti se ravnaju prema činima. No nijedan sveti čin ne može biti veći od posvećenja tijela Kristova, prema čemu je usmjerena svećenička vlast. Dakle, ne bi smjela postojati biskupska vlast iznad svećeničke.
Prigovor 3. Nadalje, svećenik, prikazujući, predstavlja u Crkvi Krista, koji je sama sebe prinio Ocu za nas. No nitko nije iznad Krista u Crkvi, budući da je on Glava Crkve. Dakle, ne bi smjela postojati biskupska vlast iznad svećeničke.
Naprotiv, vlast je to viša što se na više stvari proteže. No svećenička se vlast, prema Dioniziju (Eccl. Hier. v), proteže samo na čišćenje i prosvjetljivanje, dok se biskupska vlast proteže i na to i na usavršavanje. Dakle, biskupska bi trebala biti iznad svećeničke vlasti. Nadalje, božanske bi službe trebale biti uređenije od ljudskih službi. No red ljudskih službi zahtijeva da u svakoj službi postoji jedna osoba koja predsjeda, baš kao što je vojskovođa postavljen nad vojnicima. Dakle, trebao bi nad svećenicima biti postavljen i onaj tko je vrhovni svećenik, a to je biskup. Dakle, biskupska bi trebala biti iznad svećeničke vlasti.
Odgovaram: svećenik ima dva čina: jedan je glavni, naime posvećivati tijelo Kristovo; drugi je sporedan, naime pripravljati Božji narod za primanje ovoga sakramenta, kako je gore rečeno (pit. 37, čl. 2, 4). Što se tiče prvoga čina, svećenikova vlast ne ovisi o višoj vlasti osim Božjoj; ali što se tiče drugoga, ona ovisi o višoj, i to ljudskoj vlasti. Jer svaka vlast koja ne može vršiti svoj čin bez određenih odredbi ovisi o vlasti koja donosi te odredbe. No svećenik ne može odrješivati i vezati osim ako pretpostavimo da ima ovlast jurisdikcije, po kojoj su mu oni koje odrješuje podložni. Ali on može posvetiti svaku tvar koju je Krist odredio, niti se išta drugo traži za valjanost sakramenta; premda se, zbog određene prikladnosti, čin biskupa unaprijed traži u posvećenju oltara, ruha i tako dalje. Odatle je jasno da biskupska vlast mora biti iznad svećeničke vlasti što se tiče svećenikova sporednog čina, ali ne što se tiče njegova prvotnog čina.
Odgovor na 1. prigovor: Aron je bio i svećenik i prvosvećenik, to jest vrhovni svećenik. U skladu s time svećenička je vlast potekla od njega u onoj mjeri u kojoj je bio svećenik koji prikazuje žrtve, što je bilo dopušteno i nižim svećenicima; ali ne potječe od njega kao prvosvećenika, po kojoj je vlasti mogao činiti određene stvari; primjerice ući jednom godišnje u Svetinju nad svetinjama, što je bilo nedopušteno drugim svećenicima činiti.
Odgovor na 2. prigovor: ne postoji viša vlast s obzirom na taj čin, nego s obzirom na drugi, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: baš kao što savršenstva svih naravnih stvari unaprijed postoje u Bogu kao njihovu uzoru, tako je i Krist bio uzor svih crkvenih službi. Zato je svaki poslužitelj Crkve u nekom pogledu slika Kristova, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 24). Ipak, viši je onaj koji predstavlja Krista prema većem savršenstvu. No svećenik predstavlja Krista po tome što je sam ispunio određenu službu, dok ga biskup predstavlja po tome što je ustanovio druge poslužitelje i utemeljio Crkvu. Zato pripada biskupu posvetiti neku stvar za božanske službe, kao onome koji uspostavlja bogoštovlje na Kristov način. Iz toga se razloga također biskup napose naziva zaručnikom Crkve baš kao i Krist.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.