Suppl., q. 36, a. 3
Postiže li se stupanj redova pukom zaslugom života
Prigovor 1. Čini se da čovjek postiže stupnjeve reda pukom zaslugom svoga života. Jer, prema Krizostomu [Hom. xliii in Opus Imperfectum, krivo pripisana sv. Ivanu Krizostomu], „nije svaki svećenik svetac, ali svaki je svetac svećenik“. Čovjek pak postaje svetac zaslugom svoga života. Dosljedno tome, on time također postaje svećenik, i tim više ima druge redove.
Prigovor 2. Nadalje, u naravnim stvarima ljudi postižu viši stupanj iz same činjenice što su blizu Boga i imaju veći udio u Njegovim dobročinstvima, kako Dionizije kaže (Eccl. Hier. iv). Po zasluzi svetosti i znanja pak čovjek se više približava Bogu i prima više Njegovih dobročinstava. Dakle, po tome samome on biva uzdignut na stupanj redova.
Naprotiv, svetost jednom posjedovana može se izgubiti. Ali kada je čovjek jednom zaređen, nikada ne gubi svoj red. Dakle, red se ne sastoji u pukoj zasluzi svetosti.
Odgovaram: uzrok bi trebao biti razmjeran svojemu učinku. I dosljedno tome kao što u Kristu, od koga milost silazi na sve ljude, mora nužno postojati punina milosti; tako u posvećenim službenicima Crkve, kojima pripada ne davati milost, nego doticati sakramente milosti, stupanj reda ne proizlazi iz toga što imaju milost, nego iz njihova sudioništva u sakramentu milosti.
Odgovor na 1. prigovor: Krizostom govori o svećeniku s obzirom na razlog radi kojega se tako naziva, pri čemu riječ „sacerdos“ označava djelitelja svetih stvari [sacra dans]: jer u tome smislu svaki pravedan čovjek, ukoliko pomaže drugima po sakramentima, može se nazvati svećenikom. Ali on ne govori prema stvarnom značenju riječi; jer ta se riječ „sacerdos“ [svećenik] rabi kako bi označila onoga tko daje svete stvari dijeleći sakramente.
Odgovor na 2. prigovor: naravne stvari stječu stupanj nadređenosti nad drugima iz činjenice što su kadre djelovati na njih snagom svoga oblika; stoga iz same činjenice što imaju viši oblik, postižu viši stupanj. Ali posvećeni službenici Crkve postavljeni su nad drugima ne zato da bi podijelili išta na njih snagom vlastite svetosti (jer to pripada samomu Bogu), nego kao posvećeni službenici, i kao oruđa, takoreći, izlijevanja od Glave na udove. Otuda usporedba ne stoji s obzirom na dostojanstvo reda, premda se primjenjuje s obzirom na doličnost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.