Suppl., q. 36, a. 2
Traži li se znanje čitavoga Svetoga pisma
Prigovor 1. Čini se da se traži znanje čitavoga Svetoga pisma. Jer onaj s čijih usana tražimo zakon, trebao bi imati znanje zakona. Laici pak traže zakon na ustima svećenika (Mal 2,7). Dakle, on bi trebao imati znanje čitavoga zakona.
Prigovor 2. Nadalje, „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži razlog nade koja je u vama [Vulg.: ‚One nade koja je u vama‘; sv. Toma je očito preuzeo svoje čitanje od Bede]“ (1 Pt 3,15). Dati razlog za stvari koje pripadaju vjeri i nadi pak pripada onima koji imaju savršeno znanje Svetoga pisma. Dakle, takvo bi znanje trebali posjedovati oni koji su postavljeni u redove, i kojima su upućene gore navedene riječi.
Prigovor 3. Nadalje, nitko nije mjerodavan čitati ono što ne razumije, budući da je čitati bez razumijevanja „zanemarivanje“ [„Legere et non intelligere est negligere.“ Igra riječima očitija je na latinskom.], kako Katon izjavljuje (Rudiment.). Čitaču (što je niži red) pak pripada čitati Stari zavjet, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 24). Dakle, on bi trebao razumjeti čitav Stari zavjet; a mnogo više oni u višim redovima.
Naprotiv, mnogi bivaju uzdignuti na svećeništvo koji ne znaju uopće ništa od tih stvari, čak i u mnogim redovničkim redovima. Dakle, očito se to znanje ne traži. Nadalje, čitamo u Životima otaca da su neki koji su bili redovnici bili uzdignuti na svećeništvo, bivajući najsvetijega života. Dakle, navedeno se znanje ne traži u onima koji se imaju zarediti.
Odgovaram: da bi bilo koje ljudsko djelovanje bilo pravilno uređeno, mora postojati usmjeravanje razuma. Stoga, kako bi čovjek vršio službu nekoga reda, nužno je da ima onoliko znanja koliko dostaje za njegovo usmjeravanje u činu toga reda. I dosljedno tome od onoga tko se ima uzdignuti na redove traži se da ima to znanje i da bude poučen u Svetome pismu, ne čitavome, nego više ili manje, prema tome kako je njegova služba većega ili manjega opsega; to jest, da oni koji su postavljeni nad drugima i primaju brigu za duše, znaju stvari koje pripadaju nauku vjere i morala, a da drugi znaju što god se tiče vršenja njihova reda.
Odgovor na 1. prigovor: svećenik vrši dvostruko djelovanje: jedno, koje je glavno, nad pravim tijelom Kristovim; drugo, koje je sekundarno, nad otajstvenim tijelom Kristovim. Drugi čin ovisi o prvome, ali ne i obrnuto. Stoga neki bivaju uzdignuti na svećeništvo kojima je povjeren samo prvi čin, na primjer oni redovnici koji nisu opunomoćeni brigom za duše. Zakon se ne traži na ustima ovih, oni su potrebni samo za slavljenje sakramenata; te dosljedno tome za njih je dovoljno da imaju takvo znanje koje im omogućuje da pravilno obdržavaju one stvari koje gledaju na slavljenje sakramenta. Drugi bivaju uzdignuti kako bi vršili onaj drugi čin koji je nad otajstvenim tijelom Kristovim, i na ustima ovih narod traži zakon; stoga bi oni trebali posjedovati znanje zakona, ne doista da znaju sve teške točke zakona (jer u njima bi se trebali obratiti svojim poglavarima), nego da znaju što narod mora vjerovati i ispunjavati u zakonu. Višim svećenicima, naime biskupima, pripada znati čak i one točke zakona koje mogu pružati neku teškoću, i znati ih utoliko savršenije ukoliko su na višem položaju.
Odgovor na 2. prigovor: razlog koji moramo dati za svoju vjeru i nadu ne označava onaj koji dostaje da se dokažu stvari vjere i nade, budući da su obje o nevidljivim stvarima; to znači da bismo trebali biti kadri dati opće dokaze vjerojatnosti obiju, a za to nema velike potrebe za velikim znanjem.
Odgovor na 3. prigovor: Čitač ne mora tumačiti Sveto pismo narodu (jer to pripada višim redovima), nego samo izgovarati riječi. Dakle, od njega se ne traži da ima toliko znanja da razumije Sveto pismo, nego samo da zna kako ga pravilno izgovoriti. I budući da se takvo znanje stječe lako i od mnogih osoba, može se s vjerojatnošću pretpostaviti da će zaređeni steći to znanje čak i ako ga već nema, osobito ako se čini da je na putu da ga stekne.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.