Suppl., q. 36, a. 1
Traži li se dobrota života od onih koji primaju ovaj sakrament
Prigovor 1. Čini se da se dobrota života ne traži od onih koji primaju redove. Jer po redovima čovjek biva određen za dijeljenje sakramenata. Sakramente pak mogu dijeliti i dobri i zli. Dakle, dobrota života nije nužna.
Prigovor 2. Nadalje, služenje Bogu u sakramentima nije veće od služenja koje mu se prinosi u tijelu. Gospodin naš pak nije odbacio grješnu i ozloglašenu ženu od toga da mu pruži tjelesno služenje (Lk 7). Dakle, ni slični ne bi trebali biti spriječeni od Njegova služenja u sakramentima.
Prigovor 3. Nadalje, svakom se milošću daje lijek protiv grijeha. Onima koji su u grijehu pak ne bi se trebao uskratiti lijek koji bi im mogao pomoći. Budući da se, dakle, milost daje u sakramentu reda, činilo bi se da bi se ovaj sakrament trebao podijeliti i grješnicima.
Naprotiv, „Tko god od tvojih potomaka, u svim naraštajima, bude imao kakvu tjelesnu manu, neka se ne primiče da prinosi hranu svoga Boga. Neka se ne primiče... [Vulg.: ‚Reci Aronu: Tko god od tvojih potomaka‘, itd.]“ (Lev 21,17-18). „Mana“ pak „označava svaku vrstu mane“ prema glosi. Dakle, onaj tko je sputan bilo kojom manom ne bi trebao biti pripušten službi redova. Nadalje, Jeronim tumačeći riječi iz Tit 2,15: „Nitko neka te ne prezire“, kaže da „ne samo biskupi, svećenici i đakoni trebaju posvetiti vrlo veliku brigu da budu primjeri u govoru i vladanju onima nad kojima su postavljeni, nego i niži stupnjevi, i bez izuzetka svi koji služe Božjemu kućanstvu, budući da je najpogubnije za Crkvu ako laici budu bolji od klera“. Dakle, svetost života traži se u svim redovima.
Odgovaram: kako Dionizije kaže (Eccl. Hier. iii), „baš kao što suptilnije i bistrije biti, bivajući ispunjene izlijevanjem sunčeva sjaja, poput sunca prosvjetljuju druga tijela svojim sjajnim svjetlom, tako se u svim stvarima koje pripadaju Bogu čovjek ne smije usuditi postati vođa drugih, osim ako u svim svojim habitusima nije najbogolikiji i najbogougodniji“. Stoga, budući da se u svakom redu čovjek postavlja da vodi druge u božanskim stvarima, onaj tko bivajući svjestan smrtnoga grijeha pristupa redovima kriv je za drskost i griješi smrtno. Dosljedno tome, svetost života traži se za redove, kao stvar zapovijedi, ali ne kao bitna za sakrament; i ako opaki čovjek biva zaređen, prima red ništa manje, a ipak s grijehom usto.
Odgovor na 1. prigovor: kao što grješnik dijeli sakramente valjano, tako valjano prima i sakrament redova, i kao što dijeli nedostojno, upravo tako prima nedostojno.
Odgovor na 2. prigovor: služba o kojoj je riječ sastojala se samo u iskazivanju tjelesnoga poštovanja, koje čak i grješnici mogu zakonito ponuditi. Drugačije je s duhovnim služenjem na koje su zaređeni postavljeni, jer po tome bivaju postavljeni da stoje između Boga i naroda. Stoga bi trebali sjati dobrom savješću pred Bogom, i dobrim glasom pred ljudima.
Odgovor na 3. prigovor: određeni lijekovi zahtijevaju krepak ustroj, inače ih je smrtonosno opasno uzeti; drugi se mogu dati slabima. Tako su i u duhovnim stvarima određeni sakramenti namijenjeni kao lijekovi za grijeh, i takvi se imaju dati grješnicima, kao krštenje i pokora, dok drugi, koji podjeljuju savršenstvo milosti, zahtijevaju čovjeka ojačanoga milošću.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.