Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 34, a. 4

Izražava li se njegov oblik pravilno

Prigovor 1. Čini se da je oblik ovoga sakramenta neprikladno iznesen u tekstu (Sent. iv, D, 24). Zato što sakramenti crpe svoju djelotvornost iz svoga oblika. Djelotvornost sakramenata pak potječe iz božanske moći, koja ostvaruje naše spasenje u njima na najskriveniji način. Dakle, oblik ovoga sakramenta trebao bi uključivati spominjanje božanske moći zazivanjem Trojstva, kao u drugim sakramentima.

Prigovor 2. Nadalje, zapovijedati pripada onome tko ima vlast. Djelitelj sakramenta pak ne vrši vlast, nego samo posluživanje. Dakle, ne bi se trebao služiti imperativom govoreći: „Čini“ ili „Primi“ ovo ili ono, ili nekim sličnim izrazom.

Prigovor 3. Nadalje, u sakramentalnom obliku ne bi se trebalo ništa spominjati osim onih stvari koje su bitne za sakrament. Ali uporaba primljene vlasti nije bitna za ovaj sakrament, nego slijedi iz njega. Dakle, ne bi se trebala spominjati u obliku ovoga sakramenta.

Prigovor 4. Nadalje, svi nas sakramenti usmjeravaju na vječnu nagradu. Ali oblici drugih sakramenata ne spominju nagradu. Dakle, ne bi se trebala spominjati ni u obliku ovoga sakramenta, kao u riječima: „Budući da ćeš imati udjela, ako vjerno“, itd.

Odgovaram: ovaj se sakrament ponajprije sastoji u podijeljenoj vlasti. Vlast se pak podjeljuje vlašću, kao što slično proizlazi iz sličnoga; i opet vlast se obznanjuje svojom uporabom, budući da se moći očituju svojim činima. Stoga se u obliku reda uporaba reda izražava činom koji se zapovijeda; a podjeljivanje vlasti izražava se upotrebom imperativa.

Odgovor na 1. prigovor: drugi sakramenti nisu usmjereni ponajprije na učinke slične vlasti kojom se sakramenti dijele, kao što je ovaj sakrament. Otuda u ovome sakramentu postoji vrsta općega priopćavanja. Stoga se u drugim sakramentima izražava nešto sa strane božanske moći kojoj se učinak sakramenta prispodobljuje, ali ne i u ovome sakramentu.

Odgovor na 2. prigovor: [Postoji poseban razlog zašto se ovaj sakrament, prije nego ostali, podjeljuje upotrebom imperativa. Jer]* iako biskup koji je posvećeni službenik ovoga sakramenta nema vlast s obzirom na podjeljivanje ovoga sakramenta, ipak ima određenu moć s obzirom na vlast reda, koju vlast podjeljuje, ukoliko je izvedena iz njegove. [Rečenica u uglatim zagradama ne nalazi se u leoninskom izdanju.]

Odgovor na 3. prigovor: uporaba vlasti jest učinak vlasti u rodu tvornoga uzroka, i s toga stajališta nema razloga biti spomenuta u definiciji reda. Ali ona je donekle uzrok u rodu svršnoga uzroka, i s toga se stajališta može staviti u definiciju reda.

Odgovor na 4. prigovor: ovdje postoji razlika između ovoga i drugih sakramenata. Zato što se ovim sakramentom podjeljuje služba ili vlast da se nešto čini; i tako je prikladno da se spomene nagrada koju valja postići ako se vjerno vrši. Ali u drugim se sakramentima ne podjeljuje takva služba ili moć djelovanja, te se stoga u njima ne spominje nagrada. U skladu s time primatelj je donekle pasivan u odnosu prema drugim sakramentima, jer ih prima samo radi usavršavanja vlastitoga stanja, dok se u odnosu prema ovome sakramentu drži donekle djelatno, budući da ga prima radi vršenja hijerarhijskih dužnosti u Crkvi. Stoga, premda drugi sakramenti, iz same činjenice što daju milost, usmjeravaju primatelja na spasenje, strogo govoreći ne usmjeravaju ga na nagradu, na isti način na koji to čini ovaj sakrament.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.