Suppl., q. 34, a. 2
Je li on prikladno definiran
Prigovor 1. Čini se da je Učitelj nepravilno definirao red (Sent. iv, D, 53) [u izvorniku: Sent. iv, D, 24], gdje se kaže: „Red je pečat Crkve, kojim se duhovna vlast podjeljuje zaređenoj osobi“. Jer dio se ne bi trebao opisivati kao rod cjeline. Biljega pak koja je označena pečatom u kasnijoj definiciji jest dio reda, budući da se stavlja u opreku s onim što je ili samo stvarnost, ili samo sakrament, budući da je ona i stvarnost i sakrament. Dakle, pečat se ne bi trebao spominjati kao rod reda.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se biljega utiskuje u sakramentu reda, tako se utiskuje i u sakramentu krštenja. Biljega pak nije bila spomenuta u definiciji krštenja. Dakle, ne bi se trebala spominjati ni u definiciji reda.
Prigovor 3. Nadalje, u krštenju se također daje određena duhovna moć za pristupanje sakramentima; i opet ono je pečat, budući da je sakrament. Dakle, ova je definicija primjenjiva na krštenje; te se dosljedno tome nepravilno primjenjuje na red.
Prigovor 4. Nadalje, red je vrsta odnosa, a odnos se ostvaruje u oba svoja člana. Članovi odnosa reda pak jesu nadređeni i podređeni. Dakle, podređeni imaju red jednako kao i nadređeni. Ipak u njima nema vlasti prvenstva, kakva se ovdje spominje u definiciji reda, kako se vidi iz kasnijega objašnjenja (Sent. iv, D, 53) [u izvorniku: Sent. iv, D, 24], gdje se spominje promaknuće u vlast. Dakle, red je ondje nepravilno definiran.
Odgovaram: Učiteljeva definicija reda primjenjuje se na red kao sakrament Crkve. Stoga on spominje dvije stvari, naime vanjski znak, „vrstu pečata“, to jest vrstu znaka, i unutarnji učinak, „kojim se duhovna vlast“, itd.
Odgovor na 1. prigovor: pečat ovdje stoji ne za unutarnju biljegu, nego za vanjsku radnju, koja je znak i uzrok unutarnje vlasti; a to je također smisao biljege u drugoj definiciji. Ako se, međutim, uzme za unutarnju biljegu, definicija ne bi bila neprikladna; jer podjela sakramenta na te tri stvari nije podjela na sastavne dijelove, strogo govoreći; budući da ono što je samo stvarnost nije bitno za sakrament, a ono što je sakrament jest prolazno; dok se za ono što je i sakrament i stvarnost kaže da ostaje. Otuda slijedi da je sama unutarnja biljega bitno i ponajprije sakrament reda.
Odgovor na 2. prigovor: iako se u krštenju podjeljuje duhovna moć za primanje drugih sakramenata, iz kojega razloga ono utiskuje biljegu, ipak to nije njegov glavni učinak, nego unutarnje čišćenje; stoga bi se krštenje dalo čak i kada onaj prvi razlog ne bi postojao. S druge strane, red označava ponajprije vlast. Stoga je biljega koja je duhovna vlast uključena u definiciju reda, ali ne i u definiciju krštenja.
Odgovor na 3. prigovor: u krštenju se daje određena duhovna mogućnost za primanje, te dosljedno tome donekle pasivna mogućnost. Ali vlast strogo označava djelatnu mogućnost, zajedno s nekom vrstom prvenstva. Otuda ova definicija nije primjenjiva na krštenje.
Odgovor na 4. prigovor: Riječ „red“ rabi se na dva načina. Ponekad naime označava sam odnos, i tako je i u podređenom i u nadređenom, kako prigovor navodi; ali ne rabimo riječ ovdje na taj način. S druge strane, označava stupanj koji proizlazi u redu uzetom u prvome smislu. I budući da se pojam reda kao odnosa opaža ondje gdje se prvo susrećemo s nečim višim od drugoga, slijedi da se taj stupanj prvenstva po duhovnoj vlasti naziva red.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.