Suppl., q. 34, a. 1
Treba li postojati red u Crkvi
Prigovor 1. Čini se da u Crkvi ne bi trebalo biti reda. Jer red zahtijeva podložnost i prvenstvo. Podložnost je pak, čini se, nespojiva sa slobodom na koju nas je Krist pozvao. Dakle, u Crkvi ne bi trebalo biti reda.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko je primio red postaje nadređen drugome. Ali u Crkvi bi svatko trebao smatrati sebe nižim od drugoga (Fil 2,3): „U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“. Dakle, reda ne bi trebalo biti u Crkvi.
Prigovor 3. Nadalje, nalazimo red među anđelima po tome što se razlikuju u naravnim i besplatnim darovima. Ali svi su ljudi jedno u naravi, i nije poznato tko ima više darove milosti. Dakle, reda ne bi trebalo biti u Crkvi.
Naprotiv, „one stvari koje su od Boga, u redu su [Vulg.: ‚One (vlasti) koje jesu, od Boga su uređene.‘]“. Crkva je pak od Boga, jer ju je On sam sazdao svojom krvlju. Dakle, u Crkvi bi trebao postojati red. Nadalje, stanje je Crkve između stanja naravi i stanja slave. Nalazimo pak red u naravi, po tome što su neke stvari iznad drugih, i isto tako u slavi, kao u anđelima. Dakle, red bi trebao postojati u Crkvi.
Odgovaram: Bog je želio proizvesti svoja djela u sličnosti sa samim sobom, koliko je god moguće, kako bi mogla biti savršena i kako bi se On mogao spoznati po njima. Stoga, da bi se mogao prikazati u svojim djelima, ne samo prema onome što jest u samome sebi nego i prema onome kako djeluje na druge, položio je ovaj naravni zakon na sve stvari, da se posljednje stvari privode i usavršuju po srednjima, a srednje po prvima, kako Dionizije kaže (Eccl. Hier. v). Stoga, kako ta ljepota ne bi nedostajala Crkvi, uspostavio je red u njoj tako da jedni predaju sakramente drugima, bivajući tako učinjeni sličnima Bogu na svoj vlastiti način, kao suradnici s Bogom; baš kao što u naravnom tijelu neki udovi djeluju na druge.
Odgovor na 1. prigovor: podložnost ropstva nespojiva je sa slobodom; jer ropstvo se sastoji u gospodarenju nad drugima i njihovu korištenju za vlastitu korist. Takva se podložnost ne traži u redu, po kojem oni koji predsjedaju moraju tražiti spasenje svojih podložnika, a ne svoju vlastitu korist.
Odgovor na 2. prigovor: svatko bi trebao smatrati sebe nižim u zasluzi, a ne u službi; a redovi su vrsta službe.
Odgovor na 3. prigovor: red među anđelima ne nastaje iz razlike u naravi, osim akcidentalno, ukoliko razlika u milosti proizlazi u njima iz razlike u naravi. Ali u njima on proizlazi izravno iz njihove razlike u milosti; jer njihovi redovi gledaju na njihovo sudioništvo u božanskim stvarima i njihovo priopćavanje istih u stanju slave, što je prema mjeri milosti, kao cilju i učinku, takoreći, milosti. S druge strane, redovi vojujuće Crkve gledaju na sudioništvo u sakramentima i njihovo priopćavanje, koji su uzrok milosti i, na neki način, prethode milosti; te dosljedno tome naši redovi ne zahtijevaju posvećujuću milost, nego samo vlast dijeljenja sakramenata; iz kojega razloga red ne odgovara razlici posvećujuće milosti, nego razlici u vlasti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.