Suppl., q. 29, a. 8
Treba li oblik ovoga sakramenta imati oblik zazivne molitve
Prigovor 1. Čini se da bi oblik ovoga sakramenta trebao biti izražen putem tvrdnje prije nego prošnje. Zato što svi sakramenti Novoga zakona imaju siguran učinak. Ali sigurnost se učinka ne izražava u sakramentalnim oblicima osim putem tvrdnje, kao kada kažemo: „Ovo je tijelo moje“ ili „Ja te krstim“. Dakle, oblik ovoga sakramenta trebao bi biti izražen kao tvrdnja.
Prigovor 2. Nadalje, nakana posvećenoga službenika trebala bi biti izražena u sakramentalnim oblicima jer je bitna za sakrament. Ali nakana podjeljivanja sakramenta ne izražava se osim tvrdnjom. Dakle, itd.
Prigovor 3. Nadalje, u nekim se crkvama sljedeće riječi govore pri podjeljivanju ovoga sakramenta: „Pomazujem ove oči posvećenim uljem u ime Oca“, itd., što je u skladu s oblicima drugih sakramenata. Dakle, čini se da je takav oblik ovoga sakramenta.
Naprotiv, oblik sakramenta mora nužno biti onaj koji se obdržava svugdje. Riječi koje se rabe prema običaju svih crkava pak nisu one gore navedene, nego imaju oblik prošnje, naime: „Po ovom svetom pomazanju i svojem preblagom milosrđu oprostio ti Gospodin što god si sagriješio gledanjem“, itd. Dakle, oblik je ovoga sakramenta izražen kao prošnja. Nadalje, čini se da to slijedi iz riječi Jakovljevih, koji pripisuje učinak ovoga sakramenta molitvi: „Molitva vjere“, kaže on (5,15), „spasit će nemoćnika“. Budući da, dakle, sakrament crpi svoju djelotvornost iz svoga oblika, čini se da je oblik ovoga sakramenta izražen kao prošnja.
Odgovaram: oblik je ovoga sakramenta izražen putem prošnje, kako se vidi iz riječi Jakovljevih i iz običaja Rimske Crkve, koja se ne služi drugim doli riječima molitve pri podjeljivanju ovoga sakramenta. Nekoliko se razloga navodi za to: prvo, zato što je primatelj ovoga sakramenta lišen svoje snage, tako da mu je potrebno pomoći molitvama; drugo, zato što se daje onima na umoru, koji su na točki napuštanja dvorova Crkve i počivaju samo u Božjim rukama, iz kojega se razloga povjeravaju Njemu molitvom; treće, zato što učinak ovoga sakramenta nije takav da uvijek proizlazi iz molitve posvećenoga službenika, čak i kada su svi bitni dijelovi bili uredno obdržavani, kao što je slučaj s biljegom u krštenju i potvrdi, transupstancijacijom u euharistiji, oproštenjem grijeha u pokori (uz pretpostavku skrušenja), koje je oproštenje bitno za sakrament pokore, ali ne i za ovaj sakrament. Dosljedno tome, oblik se ovoga sakramenta ne može izraziti u indikativu, kao u upravo spomenutim sakramentima.
Odgovor na 1. prigovor: ovaj sakrament, poput ostalih spomenutih, promatran sam po sebi, siguran je u svoj učinak; ipak taj učinak može biti zapriječen neiskrenošću primatelja (premda se svojom nakanom podlaže sakramentu), tako da ne prima nikakav učinak uopće. Otuda nema jednakosti između ovoga sakramenta i drugih u kojima neki učinak uvijek slijedi.
Odgovor na 2. prigovor: nakana je dostatno izražena činom koji se spominje u obliku, naime: „Po ovom svetom pomazanju“.
Odgovor na 3. prigovor: te riječi u indikativu, koje neki običavaju reći prije molitve, nisu sakramentalni oblik, nego su priprava za oblik, ukoliko određuju nakanu posvećenoga službenika.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.