Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 29, a. 6

Treba li tvar ovoga sakramenta posvetiti biskup

Prigovor 1. Čini se da tvar ovoga sakramenta ne mora posvetiti biskup. Zato što posvećenje euharistijskih elemenata nadilazi posvećenje tvari u ovome sakramentu. Ali svećenik može posvetiti tvar u euharistiji. Dakle, može to učiniti i u ovome sakramentu.

Prigovor 2. Nadalje, u tvarnim djelima više umijeće nikada ne priprema tvar za niže, jer je umijeće koje primjenjuje tvar izvrsnije od onoga koje je priprema, kako se navodi u Phys. ii, text. 25. Biskup je pak iznad svećenika. Dakle, on ne priprema tvar sakramenta koji primjenjuje svećenik. Ali svećenik dijeli ovaj sakrament, kako ćemo navesti dalje (pit. 31). Dakle, posvećenje tvari ne pripada biskupu.

Naprotiv, i u drugim pomazanjima tvar posvećuje biskup. Dakle, isto se primjenjuje i na ovo.

Odgovaram: posvećeni službenik sakramenta proizvodi učinak ne vlastitom moći, kao da je glavni djelatnik, nego djelotvornošću sakramenta koji dijeli. Ta djelotvornost dolazi, na prvome mjestu, od Krista, i od Njega se slijeva na druge u dužnom redu, naime na narod posredstvom posvećenih službenika koji dijele sakramente, i na niže posvećene službenike posredstvom viših posvećenih službenika koji posvećuju tvar. Stoga, u svim sakramentima koji zahtijevaju posvećenu tvar, prvo posvećenje tvari vrši biskup, a njezinu primjenu ponekad svećenik, kako bi se pokazalo da se svećenikova vlast izvodi iz biskupove, prema Ps 133,2: „Kao dragocjeno ulje na glavi“, to jest Kristu, „što se slijeva na bradu, bradu Aronovu“ prvo, a zatim „na skute njegovih haljina“.

Odgovor na 1. prigovor: sakrament euharistije sastoji se u posvećenju tvari, a ne u njezinoj uporabi. Dosljedno tome, strogo govoreći, ono što je tvar sakramenta nije posvećena stvar. Otuda se nikakvo posvećenje tvari od biskupa ne traži unaprijed: ali oltar i slične stvari, čak i sam svećenik, trebaju biti posvećeni, a sve to ne može učiniti nitko osim biskupa: tako da se i u ovome sakramentu pokazuje da se svećenikova vlast izvodi iz biskupove, kako Dionizije primjećuje (Eccl. Hier. iii). Razlog zašto svećenik može izvršiti ono posvećenje tvari koje je sakrament sam po sebi, a ne ono koje je, kao sakramental, usmjereno na sakrament koji se sastoji u nečemu čime se vjernici služe, jest taj što s obzirom na Kristovo pravo tijelo nijedan red nije iznad svećeništva, dok je, s obzirom na Kristovo otajstveno tijelo, episkopat iznad svećeništva, kako ćemo navesti dalje (pit. 40, čl. 4).

Odgovor na 2. prigovor: sakramentalna tvar nije ona koju onaj tko se njome služi pretvara u nešto drugo, kao što se događa u mehaničkim umijećima: to je ona u snazi koje se nešto čini, tako da ona ima donekle udjela u naravi tvornoga uzroka, ukoliko je oruđe božanskoga djelovanja. Otuda tvar mora steći tu snagu od višega umijeća ili vlasti, budući da je među tvornim uzrocima uzrok to savršeniji što je prethodniji, dok je u tvarnim uzrocima tvar to nesavršenija što je prethodnija.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.