Suppl., q. 25, a. 2
Jesu li oprosti toliko djelotvorni koliko se tvrdi da jesu
Prigovor 1. Čini se da oprosti nisu toliko djelotvorni koliko se tvrdi da jesu. Jer oprosti nemaju učinka osim po vlasti ključeva. Po vlasti pak ključeva onaj tko ima tu vlast može samo otpustiti neki određeni dio kazne koja se duguje za grijeh, nakon što uzme u obzir mjeru grijeha i pokajnikove žalosti. Budući da, dakle, oprosti ovise o pukoj volji podjelitelja, čini se da nisu toliko djelotvorni koliko se tvrdi da jesu.
Prigovor 2. Nadalje, dug kazne zadržava čovjeka od postizanja slave, koju bi trebao željeti iznad svega. Ako su, dakle, oprosti toliko djelotvorni koliko se tvrdi da jesu, čovjek bi posvećujući se dobivanju oprostâ mogao postati slobodan od svakoga duga vremenite kazne. Stoga bi se činilo da bi čovjek trebao odložiti sve druge vrste djelâ i posvetiti se dobivanju oprostâ.
Prigovor 3. Nadalje, ponekad se oprost kojim se čovjeku oprašta treći dio kazne koja se duguje za njegove grijehe podjeljuje ako pridonese izgradnji određene zgrade. Ako, dakle, oprosti proizvode učinak koji se za njih tvrdi, onaj tko dade novčić, pa zatim drugi, pa opet treći, postigao bi potpuni oprost od sve kazne koja se duguje za njegove grijehe, što se čini apsurdnim.
Prigovor 4. Nadalje, ponekad se podjeljuje oprost tako da za posjet crkvi čovjek dobiva sedam godina oproštenja. Ako, dakle, oprost vrijedi onoliko koliko se tvrdi, čovjek koji živi blizu te crkve, ili klerici koji su uz nju vezani i koji onamo idu svaki dan, dobivaju jednako toliko oprosta kao i onaj tko dolazi izdaleka (što bi se činilo nepravednim); štoviše, čini se, dobivali bi oprost nekoliko puta dnevno, budući da onamo idu opetovano.
Prigovor 5. Nadalje, otpustiti čovjekovu kaznu preko pravedne procjene čini se da se svodi na isto što i otpustiti je bez razloga; jer ukoliko prelazi tu procjenu, ograničava nadoknadu. Onaj tko podjeljuje oprost pak ne može bez uzroka otpustiti čovjekovu kaznu bilo posve bilo djelomično, čak i kada bi papa rekao bilo komu: „Opraštam ti svu kaznu koju duguješ za svoje grijehe“. Dakle, čini se da ne može otpustiti ništa preko pravedne procjene. Često se pak objavljuju oprosti koji prelaze tu pravednu procjenu. Dakle, ne vrijede onoliko koliko se tvrdi za njih.
Naprotiv, stoji pisano (Job 13,7): „Zar Bog treba vaše laži, zar u njegovu korist govorite neistinu“? Dakle, Crkva, objavljujući oproste, ne laže; i tako oni vrijede onoliko koliko se tvrdi za njih. Nadalje, Apostol kaže (1 Kor 15,14): „Ako li... uzalud je naše propovijedanje, uzalud je i vaša vjera“. Dakle, tko god izgovori neistinu u propovijedanju, koliko je do njega, čini vjeru ništavom, te tako griješi smrtno. Ako, dakle, oprosti nisu toliko djelotvorni koliko se tvrdi da jesu, svi koji objavljuju oproste počinili bi smrtni grijeh: što je apsurdno.
Odgovaram: o ovoj točki postoje mnoga mišljenja. Jer neki tvrde da oprosti nemaju djelotvornost koja se tvrdi za njih, nego da jednostavno koriste svakom pojedincu razmjerno njegovoj vjeri i pobožnosti. I dosljedno tome oni koji to tvrde kažu da Crkva objavljuje svoje oproste na takav način da, nekom vrstom pobožne prijevare, privuče ljude k dobru, baš kao što majka mami svoje dijete da hoda pružajući jabuku. Ali to se čini vrlo opasnom tvrdnjom. Jer kako Augustin navodi (Ep. ad Hieron. lxxviii), „ako bi se ikakva pogrješka otkrila u Svetome pismu, autoritet bi Svetoga pisma propao“. Na sličan način, ako bi se ikakva pogrješka našla u propovijedanju Crkve, njezin nauk ne bi imao nikakva autoriteta u rješavanju pitanjâ vjere. Otuda su drugi tvrdili da oprosti vrijede onoliko koliko se tvrdi za njih, prema pravednoj procjeni, ne onoga tko ih podjeljuje, koji možda stavlja previsoku vrijednost na to, niti primatelja, jer on može odveć visoko cijeniti dar koji prima, nego pravednoj procjeni prema procjeni dobrih ljudi koji razmatraju stanje pogođene osobe, te korist i potrebe Crkve, jer potrebe su Crkve veće u jedno vrijeme nego u drugo. Ipak, čini se, ni to mišljenje ne može opstati. Prvo, zato što u tome slučaju oprosti više ne bi bili oproštenje, nego prije puka zamjena. Štoviše, propovijedanje Crkve ne bi bilo ispričano od neistine, budući da se, ponekad, oprosti podjeljuju daleko preko zahtjevâ ove pravedne procjene, uzimajući u obzir sve navedene uvjete, kao, na primjer, kada je papa podijelio svakomu tko pohodi određenu crkvu oprost od sedam godina, koji je oprost podijelio blaženi Grgur za rimske postaje. Otuda drugi kažu da se količina oproštenja udijeljena u oprostu ne mjeri pobožnošću primatelja, kako je prvo mišljenje predlagalo, niti prema količini onoga što je dano, kako je drugo mišljenje držalo; nego prema uzroku radi kojega se oprost podjeljuje, i prema kojemu se osoba smatra dostojnom da postigne takav oprost. Tako prema tome kako se čovjek približio tome uzroku, tako bi postigao oproštenje u cjelini ili djelomično. Ali ni to neće objasniti običaj Crkve, koja određuje, sad veći, sad manji oprost, za isti uzrok: tako se, pod istim okolnostima, sad oprost od jedne godine, sad onaj od samo četrdeset dana, prema dobrostivosti pape koji podjeljuje oprost, daje onima koji pohode crkvu. Stoga se iznos oproštenja podijeljenoga oprostom ne mjeri uzrokom radi kojega je osoba dostojna oprosta. Moramo stoga reći drugačije, da je količina učinka razmjerna količini uzroka. Uzrok oproštenja kazne ostvarenoga oprostima pak nije ništa drugo doli obilje zasluga Crkve, a to obilje dostaje za oproštenje sve kazne. Djelatni uzrok oproštenja nije pobožnost, ili trud, ili dar primatelja; niti je, opet, uzrok radi kojega je oprost bio podijeljen. Ne možemo, dakle, procijeniti količinu oproštenja ni po čemu od prethodnoga, nego jedino po zaslugama Crkve, a one su uvijek preobilne. Dosljedno tome, prema tome kako se te zasluge primjenjuju na osobu, tako ona postiže oproštenje. Da bi se tako primijenile, traži se, prvo, ovlast za dijeljenje ovoga blaga; drugo, sjedinjenje između primatelja i Onoga koji ga je zaslužio, a to se postiže po ljubavi; treće, traži se razlog za takvo dijeljenje ove riznice, tako da se naime sačuva nakana onih koji su izvršili ta zaslužna djela, budući da su ih izvršili na čast Božju i za dobro Crkve općenito. Stoga kad god navedeni uzrok teži k dobru Crkve i k časti Božjoj, postoji dostatan razlog za podjeljivanje oprosta. Otuda, prema drugima, oprosti imaju točno onu djelotvornost koja se tvrdi za njih, pod uvjetom da onaj tko ih podjeljuje ima ovlast, da primatelj ima ljubav, te da, što se tiče uzroka, postoji pobožnost koja uključuje čast Božju i korist našega bližnjega. Niti u ovome gledištu imamo „preveliko trgovište božanskoga milosrđa“ [Sv. Bonaventura, Sent. iv, D, 20], kako neki tvrde, niti to opet oduzima od božanske pravednosti, jer nijedna kazna ne biva oproštena, nego se kazna jednoga uračunava drugome.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore navedeno (pit. 19, čl. 3), postoje dva ključa: ključ reda i ključ jurisdikcije. Ključ reda jest sakramental: i kako su učinci sakramenata određeni, ne od ljudi nego od Boga, svećenik ne može na sudištu ispovijedi odlučiti koliko će se pomoću ključa reda otpustiti od dužne kazne; Bog je taj koji određuje iznos koji treba otpustiti. S druge strane, ključ jurisdikcije nije nešto sakramentalno, i njegov učinak ovisi o čovjekovoj odluci. Oproštenje podijeljeno posredstvom oprostâ učinak je ovoga ključa, budući da ne pripada dijeljenju sakramenata, nego raspodjeli zajedničkoga vlasništva Crkve: otuda je to da legati, čak i ako nisu svećenici, mogu podjeljivati oproste. Dosljedno tome, odluka o tome koliko kazne treba otpustiti oprostom ovisi o volji onoga tko taj oprost podjeljuje. Ako, međutim, otpusti kaznu bez dostatnoga razloga, tako da se ljudi mame da zamijene puke ništavnosti, takoreći, za djela pokore, on griješi podjeljujući takve oproste, premda se oprost stječe u potpunosti.
Odgovor na 2. prigovor: iako oprosti mnogo vrijede za oproštenje kazne, ipak su djela zadovoljštine zaslužnija s obzirom na bitnu nagradu, koja beskonačno nadilazi oproštenje vremenite kazne.
Odgovor na 3. prigovor: kada se oprost podjeljuje na općenit način svakomu tko pomogne gradnju crkve, to moramo razumjeti tako da označava pomoć razmjernu darovatelju: i ukoliko se on tome približi, steći će oprost više ili manje u potpunosti. Dosljedno tome, siromah dajući jedan novčić stekao bi potpuni oprost, ali ne i bogataš, komu ne bi dolikovalo dati tako malo za tako sveto i korisno djelo; baš kao što se za kralja ne bi reklo da pomaže čovjeku ako bi mu dao „obol“.
Odgovor na 4. prigovor: osoba koja živi blizu crkve, te svećenik i klerici te crkve, stječu oprost jednako kao i oni koji dolaze možda s udaljenosti od tisuću dana hoda: zato što je oproštenje, kako je gore navedeno, razmjerno ne trudu, nego zaslugama koje se primjenjuju. Ipak onaj tko se najviše trudi stječe najviše zasluga. To valja, međutim, razumjeti o onim slučajevima u kojima se oprost daje na neodređen način. Jer ponekad se izražava razlika: tako papa u vrijeme općega odrješenja podjeljuje oprost od pet godina onima koji dolaze preko mora, i oprost od tri godine onima koji dolaze preko planina, a drugima oprost od jedne godine. Niti osoba stječe oprost svaki put kada pohodi crkvu tijekom trajanja oprosta, jer ponekad se podjeljuje za točno određeno vrijeme; tako kada se kaže: „Tko god pohodi tu i tu crkvu do toga i toga dana, steći će toliki oprost“, moramo razumjeti da se može steći samo jedanput. S druge strane, ako u određenoj crkvi postoji trajni oprost, kao što je oprost od četrdeset dana koji se ima steći u crkvi blaženoga Petra, tada osoba stječe oprost onoliko često koliko pohodi crkvu.
Odgovor na 5. prigovor: oprost zahtijeva uzrok, ne kao mjeru oproštenja kazne, nego zato da bi nakana onih čije se zasluge primjenjuju mogla doprijeti do ovoga pojedinca. Dobro jedne osobe primjenjuje se na drugu na dva načina: prvo, po ljubavi; i na taj način, čak i bez oprostâ, osoba ima udjela u svim učinjenim dobrim djelima, pod uvjetom da ima ljubav; drugo, po nakani osobe koja čini dobro djelo; i na taj način, pod uvjetom da postoji zakonit uzrok, nakana osobe koja je učinila nešto za korist Crkve može doprijeti do nekoga pojedinca po oprostima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.