Suppl., q. 25, a. 1
Oprašta li oprost ijedan dio kazne koja se duguje za zadovoljštinu grijehâ
Prigovor 1. Čini se da oprost ne može oprostiti nijedan dio kazne koja se duguje za zadovoljštinu grijehâ. Zato što glosa na 2 Tim 2,13, „sebe zanijekati ne može“, kaže: „Učinio bi to kada ne bi održao svoju riječ“. On je pak rekao (Pnz 25,2): „Neka primi udaraca koliko odgovara njegovoj krivnji“. Dakle, ništa se ne može otpustiti od zadovoljštinske kazne koja je određena prema mjeri grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, podređeni ne može odriješiti od obveze koju je nametnuo njegov poglavar. Ali kada nas Bog odrješuje od grijeha, On nas veže na vremenitu kaznu, kako Hugo od sv. Viktora izjavljuje (Tract. vi Sum. Sent. [Dvojbene autentičnosti]). Dakle, nijedan čovjek ne može odriješiti od te kazne, opraštajući bilo koji njezin dio.
Prigovor 3. Nadalje, podjeljivanje sakramentalnoga učinka bez sakramenata pripada vlasti izvrsnosti. Nitko pak osim Krista nema vlast izvrsnosti u sakramentima. Budući da je, dakle, zadovoljština dio sakramenta pokore, koja pridonosi oproštenju dužne kazne, čini se da nijedan puki čovjek ne može otpustiti dug kazne bez zadovoljštine.
Prigovor 4. Nadalje, vlast posvećenih službenika Crkve bila im je dana ne „na rušenje“, nego „na izgrađivanje“ (2 Kor 10,8). No pridonijelo bi rušenju kada bi se zadovoljština, koja je bila namijenjena za naše dobro, ukoliko služi kao lijek, dokinula. Dakle, vlast posvećenih službenika Crkve ne proteže se na to.
Naprotiv, stoji pisano (2 Kor 2,10): „A komu vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako sam što oprostio, oprostio sam radi vas pred licem Kristovim“, a glosa dodaje: to jest „kao da je sam Krist oprostio“. Ali Krist je mogao otpustiti kaznu grijeha bez ikakve zadovoljštine, kako se očituje u slučaju preljubnice (Iv 8). Dakle, Pavao je mogao učiniti isto tako. Dakle, može i papa, budući da njegova vlast u Crkvi nije manja od Pavlove. Nadalje, opća Crkva ne može zabludjeti; budući da je Onaj koji „bijaše uslišan zbog svoje predanosti“ (Heb 5,7) rekao Petru, na čijoj je vjeroispovijesti Crkva bila utemeljena (Lk 22,32): „Molio sam za tebe da ne malakše tvoja vjera“. Opća Crkva pak odobrava i podjeljuje oproste. Dakle, oprosti imaju neku vrijednost.
Odgovaram: svi priznaju da oprosti imaju neku vrijednost, jer bi bilo svetogrđe reći da Crkva čini išta uzalud. Ali neki kažu da oni ne vrijede da oslobode čovjeka od duga kazne koju je zaslužio u čistilištu prema Božjem sudu, te da služe samo tome da ga oslobode od obveze koju mu je naložio svećenik kao kaznu za njegove grijehe, ili od kanonskih kazni koje je navukao. Ali to se mišljenje ne čini istinitim. Prvo, zato što je izričito suprotstavljeno povlastici podijeljenoj Petru, komu je rečeno (Mt 16,19) da što god odriješi na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima. Stoga koje god se oproštenje podijeli na sudu Crkve, vrijedi i na sudu Božjemu. Štoviše, Crkva bi podjeljivanjem takvih oprosta činila više štete nego dobra, budući da bi, opraštajući kaznu koju je naložila čovjeku, predala ga da bude strože kažnjen u čistilištu. Stoga moramo reći naprotiv da oprosti vrijede kako na sudu Crkve tako i na sudu Božjemu, za oproštenje kazne koja ostaje nakon skrušenja, odrješenja i ispovijedi, bilo da je ta kazna naložena ili ne. Razlog zašto tako vrijede jest jedinstvo otajstvenoga tijela u kojem su mnogi izvršili djela zadovoljštine koja nadilaze zahtjeve njihovih dugova; u kojem su, također, mnogi strpljivo podnijeli nepravedne nevolje kojima bi mnoštvo kazni bilo plaćeno, da su bile navučene. Tolika je količina takvih zasluga da nadilazi čitav dug kazne koji se duguje onima koji žive u ovome trenutku: a to se osobito duguje zaslugama Kristovim: jer premda On djeluje po sakramentima, ipak Njegova djelotvornost nipošto nije ograničena na njih, nego beskonačno nadilazi njihovu djelotvornost. Jedan čovjek pak može zadovoljiti za drugoga, kako smo gore objasnili (pit. 13, čl. 2). A sveti u kojima se nalazi to preobilje zadovoljštinâ nisu izvršili svoja dobra djela za ovu ili onu pojedinačnu osobu, koja treba oproštenje svoje kazne (inače bi ona primila to oproštenje bez ikakva oprosta uopće), nego su ih izvršili za čitavu Crkvu općenito, baš kao što Apostol izjavljuje da dopunja „ono što nedostaje mukama Kristovim... za Tijelo njegovo, za Crkvu“ kojoj je pisao (Kol 1,24). Te su zasluge, dakle, zajedničko vlasništvo čitave Crkve. One stvari pak koje su zajedničko vlasništvo većega broja dijele se različitim pojedincima prema sudu onoga tko svima njima upravlja. Stoga, kao što bi jedan čovjek postigao oproštenje svoje kazne ako bi drugi zadovoljio za njega, tako bi i on ako se tuđe zadovoljštine primijene na njega od strane onoga tko ima vlast to učiniti.
Odgovor na 1. prigovor: oproštenje koje se podjeljuje posredstvom oprostâ ne uništava razmjer između kazne i grijeha, budući da je netko dragovoljno preuzeo na sebe kaznu koja se duguje za tuđu krivnju, kako je gore objašnjeno.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko dobiva oprost, strogo govoreći, ne biva odriješen od duga kazne, nego mu se daju sredstva kojima ga može platiti.
Odgovor na 3. prigovor: učinak sakramentalnoga odrješenja jest uklanjanje čovjekove krivnje, učinak koji se ne proizvodi oprostima. Ali onaj tko podjeljuje oproste plaća dug kazne koji čovjek duguje, iz zajedničke riznice dobara Crkve, kako je gore objašnjeno.
Odgovor na 4. prigovor: milost pruža bolji lijek za izbjegavanje grijeha nego što to čini privikavanje na (dobra) djela. I budući da se onaj tko dobiva oprost raspolaže za milost po ljubavi koju začinje prema uzroku radi kojega se oprost podjeljuje, slijedi da oprosti pružaju lijek protiv grijeha. Dosljedno tome, nije štetno podjeljivati oproste osim ako se to ne čini bez razlučivanja. Ipak, one koji dobivaju oproste trebalo bi savjetovati da radi toga ne izostavljaju pokornička djela koja su im naložena, kako bi i iz njih crpili lijek, čak i ako su možda oslobođeni duga kazne; i to utoliko više što su često u većem dugu nego što misle.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.