Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 2, a. 4

Treba li, za stvarne grijehe koje će počiniti

Prigovor 1. Čini se da je čovjek dužan imati skrušenje i za svoje buduće grijehe. Jer skrušenje je čin slobodne volje: a slobodna se volja proteže na budućnost prije nego na prošlost, budući da je izbor, koji je čin slobodne volje, o budućim kontingentnim stvarima, kako se navodi u Ethic. iii. Dakle, skrušenje je o budućim grijesima prije nego o prošlim grijesima.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh se otežava ishodom koji iz njega slijedi: stoga Jeronim kaže [sv. Bazilije to implicitno tvrdi u De Vera Virgin.] da Arijeva kazna još nije završena, jer je još uvijek moguće da neki propadnu zbog njegova krivovjerja, radi čije bi se propasti njegova kazna povećala: a isto se primjenjuje na čovjeka koji je proglašen krivim za ubojstvo ako je počinio ublački napad, čak i prije nego što njegova žrtva umre. Grješnik pak treba biti skrušen tijekom toga međuvremena. Dakle, stupanj njegova skrušenja treba biti razmjeran ne samo njegovu prošlom činu nego i njegovu eventualnom ishodu: i dosljedno tome skrušenje gleda na budućnost.

Naprotiv, skrušenje je dio pokore. Ali pokora uvijek gleda na prošlost: i stoga skrušenje također, te dosljedno tome nije za budući grijeh.

Odgovaram: u svakom nizu pokretača i pokrenutih stvari međusobno uređenih nalazimo da niži pokretač ima svoje vlastito gibanje, a osim toga slijedi u nekom pogledu gibanje višega pokretača: to se vidi u gibanju planeta koji uz svoja vlastita gibanja slijede gibanje prvoga neba. U svim pak moralnim krepostima prvi je pokretač razboritost, koja se naziva vozarom kreposti. Dosljedno tome, svaka moralna krepost, uz svoje vlastito gibanje, ima nešto od gibanja razboritosti: i stoga, budući da je pokora moralna krepost, kao dio pravednosti, uz svoj vlastiti čin stječe gibanje razboritosti. Vlastito je pak njezino gibanje prema njezinu vlastitom objektu, a to je počinjeni grijeh. Stoga njezin vlastiti i glavni čin, naime skrušenje, bitno gleda samo prošle grijehe; ali, ukoliko stječe nešto od čina razboritosti, posredno gleda buduće grijehe, premda se bitno ne giba prema tim budućim grijesima. Iz toga razloga onaj tko je skrušen žali radi svojih prošlih grijeha i oprezan je glede budućih grijeha. Ipak ne govorimo o skrušenju za buduće grijehe, nego o oprezu, koji je dio razboritosti pridružen pokori.

Odgovor na 1. prigovor: za slobodnu se volju kaže da gleda buduće kontingentne stvari ukoliko se bavi činima, ali ne i s objektom činâ: jer svojom slobodnom voljom čovjek može misliti o prošlim i nužnim stvarima, a ipak je sam čin mišljenja, ukoliko je podložan slobodnoj volji, buduća kontingentna stvar. Otuda je i čin skrušenja buduća kontingentna stvar ukoliko je podložan slobodnoj volji; a ipak njegov objekt može biti nešto prošlo.

Odgovor na 2. prigovor: posljedični ishod koji otežava grijeh već je bio prisutan u činu kao u svojemu uzroku; stoga, kada je grijeh bio počinjen, njegov stupanj težine već je bio potpun i nikakva daljnja krivnja nije mu prirasla kada se ishod zbio. Ipak mu prirasta neka akcidentalna kazna, u pogledu koje će prokleti imati više povoda za žaljenje radi više zala koja su proizašla iz njihovih grijeha. U tome smislu govori Jeronim [Bazilije]. Stoga nema potrebe da skrušenje bude za išta drugo osim za prošle grijehe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.