Suppl., q. 2, a. 3
Treba li, za svaki stvarni grijeh koji je počinio
Prigovor 1. Čini se da nemamo potrebu imati skrušenje za svaki stvarni grijeh koji smo počinili. Jer suprotnosti se liječe svojim suprotnostima. Neki se pak grijesi čine kroz žalost, npr. duhovna tromost i zavist. Dakle, njihov lijek ne bi trebala biti žalost, kakva je skrušenje, nego radost.
Prigovor 2. Nadalje, skrušenje je čin volje, koji se ne može odnositi na ono što nije poznato. Ali postoje grijesi o kojima nemamo spoznaju, kao što su oni koje smo zaboravili. Dakle, za njih ne možemo imati skrušenje.
Prigovor 3. Nadalje, dragovoljnim skrušenjem brišu se oni grijesi koje smo počinili dragovoljno. Ali neznanje oduzima dragovoljnost, kako tvrdi Filozof (Ethic. iii, 1). Dakle, skrušenje ne treba obuhvaćati stvari koje su se dogodile iz neznanja.
Prigovor 4. Nadalje, ne trebamo biti skrušeni za grijeh koji se ne uklanja skrušenjem. Neki se pak grijesi ne uklanjaju skrušenjem, npr. laki grijesi, koji ostaju nakon milosti skrušenja. Dakle, nema potrebe imati skrušenje za sve svoje prošle grijehe.
Naprotiv, pokora je lijek za sve stvarne grijehe. Ali pokora ne može gledati neke grijehe a da ih i skrušenje ne gleda, jer je ono prvi dio pokore. Dakle, skrušenje treba biti za sve prošle grijehe. Nadalje, čovjeku se ne oprašta nijedan grijeh osim ako se ne opravda. Opravdanje pak zahtijeva skrušenje, kako je gore rečeno (pit. 1, čl. 1; FS, pit. 113). Dakle, nužno je imati skrušenje za sve svoje grijehe.
Odgovaram: svaki stvarni grijeh uzrokovan je time što naša volja ne popušta Božjemu zakonu, bilo prijestupom, bilo propustom, bilo djelovanjem mimo njega: a budući da je tvrda stvar ona koja je raspoložena da ne popušta lako, stoga se određena tvrdoća volje nalazi u svakom stvarnom grijehu. Stoga, ako se grijehu želi dati lijek, potrebno ga je ukloniti skrušenjem koje ga drobi.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore jasno pokazano (čl. 2, ad 1), skrušenje je suprotstavljeno grijehu ukoliko proizlazi iz izbora volje koja se nije pokorila zapovijedi Božjega zakona, a ne s obzirom na tvarni dio grijeha: a na to pada izbor volje. Izbor volje pak ne pada samo na čine drugih moći, kojima se volja služi za vlastiti cilj, nego i na vlastiti čin same volje: jer volja hoće nešto htjeti. Dosljedno tome, izbor volje pada na onu bol ili žalost koja se nalazi u grijehu zavisti i sličnome, bilo da je takva bol u osjetilima, bilo u samoj volji. Dosljedno tome, žalost skrušenja suprotstavljena je tim grijesima.
Odgovor na 2. prigovor: čovjek može zaboraviti stvar na dva načina: bilo tako da potpuno umakne sjećanju, i tada je ne može tražiti; bilo tako da umakne iz sjećanja dijelom, a dijelom ostane, kao kada se sjećam da sam nešto općenito čuo, ali ne znam što je to bilo pojedinačno, i tada pretražujem svoje sjećanje kako bih to otkrio. U skladu s time i grijeh se može zaboraviti na dva načina: bilo tako da ostane u općenitom, ali ne i u pojedinačnom sjećanju, i tada je čovjek dužan razmisliti kako bi otkrio grijeh, jer je dužan imati skrušenje za svaki pojedini smrtni grijeh. I ako ga ne uspije otkriti, nakon što se posvetio dužnom pažnjom, dovoljno je da bude skrušen za njega prema onome kako stoji u njegovoj spoznaji, i doista bi trebao žaliti ne samo radi grijeha nego i radi toga što ga je zaboravio, jer se to duguje njegovu nemaru. Ako je pak grijeh posve umaknuo iz njegova sjećanja, tada je ispričan od svoje dužnosti uslijed nemogućnosti da je ispuni, i dovoljno je da bude skrušen općenito za sve čime je uvrijedio Boga. Ali kada se ta nemogućnost ukloni, kao kada se grijeh dozove u njegovo sjećanje, tada je dužan imati skrušenje za taj grijeh pojedinačno, kao što je siromah koji ne može platiti dug ispričan, a ipak ga je dužan platiti čim uzmogne.
Odgovor na 3. prigovor: ako bi neznanje posve uklonilo volju da se čini zlo, ono ispričava i ne bi bilo grijeha: a ponekad ne uklanja volju posve, i tada ne ispričava posve, nego samo do određene mjere: stoga je čovjek dužan biti skrušen za grijeh počinjen iz neznanja.
Odgovor na 4. prigovor: laki grijeh može ostati nakon skrušenja za smrtni grijeh, ali ne i nakon skrušenja za laki grijeh: stoga bi skrušenje također trebalo obuhvatiti lake grijehe kao što ih obuhvaća i pokora, kako je gore rečeno (Sent. iv, D, 16, pit. 2, čl. 2, qu. 2; XP, pit. 87, čl. 1).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.