Suppl., q. 14, a. 4
Zaslužuju li djela učinjena bez ljubavi ikakvo dobro
Prigovor 1. Čini se da djela učinjena bez ljubavi zaslužuju neko, barem vremenito, dobro. Jer kako se kazna odnosi prema zlu činu, tako se nagrada odnosi prema dobru činu. Bog pravedni sudac pak nijedno zlo djelo ne ostavlja nekažnjenim. Dakle, nijedno dobro djelo nije nenagrađeno, i tako svako dobro djelo zaslužuje neko dobro.
Prigovor 2. Nadalje, nagrada se ne daje osim za zaslugu. Nekakva se pak nagrada daje za djela učinjena bez ljubavi, stoga stoji pisano (Mt 6,2-16) o onima koji čine dobra djela radi ljudske slave, da su „primili svoju nagradu“. Dakle, ta djela zaslužuju neko dobro.
Prigovor 3. Nadalje, ako postoje dva čovjeka obojica u grijehu, od kojih jedan čini mnoga djela koja su dobra sama po sebi i u svojim okolnostima, dok drugi ne čini nijedno, oni nisu jednako blizu primanju dobrih stvari od Boga, inače ovomu potonjemu ne bi trebalo savjetovati da čini ikakva dobra djela. Onaj tko je bliže Bogu pak prima više Njegovih dobrih stvari. Dakle, onaj prvi, radi svojih dobrih djela, zaslužuje neko dobro od Boga.
Naprotiv, Augustin kaže da „grješnik nije dostojan kruha koji jede“. Dakle, on ne može zaslužiti ništa od Boga. Nadalje, onaj tko je ništa, ne može zaslužiti ništa. Ali grješnik, time što nema ljubav, jest ništa s obzirom na duhovni bitak, prema 1 Kor 13,2. Dakle, on ne može zaslužiti ništa.
Odgovaram: strogo govoreći, zasluga je djelovanje radi kojega je pravedno da djelatniku bude dano nešto. Pravednost je pak dvostruka: prvo, postoji pravednost strogo tako nazvana, koja gleda na nešto dužno sa strane primatelja. Drugo, postoji takoreći metaforička pravednost, koja gleda na nešto dužno sa strane darovatelja, jer za darovatelja može biti pravo dati nešto na što primatelj nema pravo. U tome smislu „prikladnost božanske dobrote“ jest pravednost; tako Anselmo kaže (Proslog. x) da je „Bog pravedan kada štedi grješnika, jer to je dolično“. I na taj je način zasluga također dvostruka. Prva je čin s obzirom na koji sam djelatnik ima pravo primiti nešto, i to se naziva zaslugom „dostojnosti“ [meritum de condigno]. Druga je čin čiji je ishod taj da postoji dužnost davanja u darovatelja po razlogu doličnosti, stoga se naziva zaslugom „prikladnosti“ [meritum de congruo]. Budući da je u svim besplatnim davanjima primarni razlog davanja ljubav, nemoguće je da itko, strogo govoreći, položi pravo na dar ako mu nedostaje prijateljstvo. Stoga, kako su nam sve stvari, bilo vremenite bilo vječne, podijeljene darežljivošću Božjom, nitko ne može steći pravo na ijednu od njih, osim po ljubavi prema Bogu: tako da djela učinjena bez ljubavi nisu po dostojnosti zaslužna za ikakvo dobro od Boga, bilo vječno bilo vremenito. Ali budući da dolikuje dobroti Božjoj da gdje god nađe raspoloženje podijeli savršenstvo, za čovjeka se kaže da zaslužuje prikladno neko dobro posredstvom dobrih djela učinjenih bez ljubavi. U skladu s time takva djela vrijede za trostruko dobro: stjecanje vremenitih dobara, raspoloženje za milost, privikavanje na dobra djela. Budući da to, međutim, nije zasluga strogo tako nazvana, trebali bismo prije dopustiti da takva djela nisu zaslužna za ikakvo dobro, negoli da jesu.
Odgovor na 1. prigovor: kako Filozof tvrdi (Ethic. viii, 14), budući da ma što sin učinio, nikada ne može vratiti svome ocu jednako onome što je primio od njega, otac nikada ne može postati dužnik svoga sina: a mnogo manje čovjek može učiniti Boga svojim dužnikom na temelju istovrijednosti djela. Dosljedno tome, nijedno naše djelo ne može zaslužiti nagradu po svojoj mjeri dobrote, ali može po ljubavi, koja čini da prijatelji drže svoja dobra zajedničkima. Stoga, ma kako dobro djelo bilo, ako je učinjeno bez ljubavi, ne daje čovjeku pravo da primi išta od Boga. S druge strane, zlo djelo zaslužuje istovrijednu kaznu prema mjeri svoje zloće, jer nama sa strane Boga nije učinjeno nikakvo zlo, poput dobra koje je On učinio. Dakle, premda zlo djelo zaslužuje dostojnu kaznu, ipak dobro djelo bez ljubavi ne zaslužuje dostojnu nagradu. Odgovor na prigovore 2 i 3: Ovi prigovori razmatraju zaslugu prikladnosti; dok drugi prigovori razmatraju zaslugu dostojnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.