Suppl., q. 14, a. 3
Počinje li čovjekova prethodna zadovoljština vrijediti kada ponovno zadobije ljubav
Prigovor 1. Čini se da čovjekova prethodna zadovoljština počinje vrijediti kada ponovno zadobije ljubav, jer glosa na Lev 25,25: „Ako tvoj brat osiromaši“, itd., kaže da „plod čovjekovih dobrih djela treba računati od vremena kada je sagriješio“. Ali ne bi se računali osim ako ne bi crpili neku djelotvornost iz njegove kasnije ljubavi. Dakle, počinju vrijediti nakon što ponovno zadobije ljubav.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je djelotvornost zadovoljštine zapriječena grijehom, tako je djelotvornost krštenja zapriječena neiskrenošću. Krštenje pak počinje vrijediti kada neiskrenost prestane. Dakle, zadovoljština počinje vrijediti kada se grijeh oduzme.
Prigovor 3. Nadalje, ako se čovjeku naloži kao pokora za grijehe koje je počinio da posti nekoliko dana, pa zatim, nakon što ponovno padne u grijeh, dovrši svoju pokoru, ne kaže mu se, kada ode na ispovijed drugi put, da ponovno posti. Ali reklo bi mu se da tako učini ako njima ne bi ispunio svoju dužnost zadovoljštine. Dakle, njegova prethodna djela postaju valjana za zadovoljštinu po njegovu kasnijem pokajanju.
Naprotiv, djela učinjena bez ljubavi nisu bila zadovoljštinska, po tome što su bila mrtva djela. Ali ona se ne oživljuju pokorom. Dakle, ne počinju biti zadovoljštinska. Nadalje, ljubav ne oživljuje djelo osim ako to djelo na neki način ne proizlazi iz nje. Ali djela ne mogu biti prihvatljiva Bogu, te dosljedno tome ne mogu biti zadovoljštinska, osim ako nisu oživljena ljubavlju. Budući da, dakle, djela učinjena bez ljubavi nipošto nisu proizašla iz ljubavi, niti ikada mogu proizaći iz nje, nikako se ne mogu uračunati u zadovoljštinu.
Odgovaram: neki su rekli da su djela učinjena u stanju ljubavi, koja se nazivaju živim djelima, zaslužna s obzirom na vječni život, a zadovoljštinska s obzirom na isplatu duga kazne; te da se kasnijom ljubavlju djela učinjena bez ljubavi oživljuju tako da budu zadovoljštinska, ali ne i tako da budu zaslužna za vječni život. Ali to je nemoguće, jer djela učinjena u ljubavi proizvode oba ova učinka iz istoga razloga, naime zato što su ugodna Bogu: stoga, kao što ljubav svojim dolaskom ne može učiniti da djela učinjena bez ljubavi budu ugodna u jednom pogledu, tako ih ne može učiniti ugodnima ni u drugom pogledu.
Odgovor na 1. prigovor: to znači da se plodovi računaju ne od vremena kada je prvi put bio u grijehu, nego od vremena kada je prestao griješiti, naime kada je posljednji put bio u grijehu; osim ako nije bio skrušen čim je sagriješio i učinio mnoga dobra djela prije nego što se ispovjedio. Ili možemo reći da što je skrušenje veće, to više ublažava kaznu, i što više dobrih djela čovjek učini dok je u grijehu, to se više raspolaže za milost skrušenja, tako da je vjerojatno da duguje manji dug kazne. Iz toga razloga svećenik bi se trebao poslužiti razboritošću uzimajući ih u obzir, kako bi mu dao lakšu pokoru, prema tome kako ga nađe bolje raspoloženim.
Odgovor na 2. prigovor: krštenje utiskuje biljegu na dušu, dok zadovoljština to ne čini. Otuda dolaskom ljubavi, koja uklanja i neiskrenost i grijeh, ona čini da krštenje ima svoj učinak, dok to ne čini za zadovoljštinu. Štoviše, krštenje podjeljuje opravdanje snagom samoga izvršenoga čina [ex opere operato], što nije čovjekovo djelo nego Božje, stoga ne postaje beživotno djelo kao što postaje zadovoljština, koja je djelo čovjekovo.
Odgovor na 3. prigovor: ponekad je zadovoljština takva da ostavlja učinak u osobi koja daje zadovoljštinu, čak i nakon što je čin zadovoljštine učinjen; tako post ostavlja tijelo slabim, a djela milostinje rezultiraju smanjenjem čovjekova imutka, i tako dalje. U takvim slučajevima nema potrebe ponavljati djela zadovoljštine ako su bila učinjena u stanju grijeha, jer su po pokori prihvatljiva Bogu u ishodu koji ostavljaju za sobom. Ali kada djelo zadovoljštine ne ostavlja nikakav učinak u osobi koja daje zadovoljštinu, treba ga ponoviti, kao u slučaju molitve i tako dalje. Unutarnja djela, budući da posve prolaze, nipošto se ne oživljuju i moraju se ponoviti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.