Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 14, a. 2

Ako čovjek padne u grijeh nakon što je bio skrušen za sve svoje grijehe, može li, sada kada je izgubio ljubav, zadovoljiti za svoje druge grijehe koji su mu bili oprošteni po njegovu skrušenju

Prigovor 1. Čini se da ako čovjek padne u grijeh nakon što je bio skrušen za sve svoje grijehe, može, sada kada je izgubio ljubav, zadovoljiti za svoje druge grijehe koji su mu već bili oprošteni po njegovu skrušenju. Jer Daniel je rekao Nabukodonozoru (Dn 4,24): „Iskupi svoje grijehe pravdom [milostinjom]“. A ipak je on još uvijek bio grješnik, kako pokazuje njegova kasnija kazna. Dakle, čovjek može dati zadovoljštinu dok je u stanju grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, „čovjek ne zna zaslužuje li ljubav ili mržnju“ (Prop 9,1). Ako, dakle, čovjek ne može dati zadovoljštinu osim ako nije u stanju ljubavi, bilo bi nemoguće znati je li čovjek dao zadovoljštinu, što bi bilo nedolično.

Prigovor 3. Nadalje, čitavo čovjekovo djelovanje poprima svoj oblik iz nakane koju je imao na početku. Pokajnik je pak u stanju ljubavi kada se počinje kajati. Dakle, sva njegova kasnija zadovoljština crpit će svoju djelotvornost iz ljubavi koja oživljuje njegovu nakanu.

Prigovor 4. Nadalje, zadovoljština se sastoji u određenom izjednačenju krivnje s kaznom. Te se pak stvari mogu izjednačiti čak i u onome tko je lišen ljubavi. Dakle, itd.

Naprotiv, „ljubav pokriva sve grijehe“ (Izr 10,12). Ali zadovoljština ima moć brisanja grijeha. Dakle, ona je nemoćna bez ljubavi. Nadalje, glavno djelo zadovoljštine jest milostinja. Ali milostinja koju daje onaj tko je lišen ljubavi ne koristi ništa, kako se jasno navodi u 1 Kor 13,3: „I kad bih razdao sav svoj imutak... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo“. Dakle, ne može biti zadovoljštine sa smrtnim grijehom.

Odgovaram: neki su rekli da ako, kada su svi čovjekovi grijesi oprošteni po skrušenju, a prije nego što je dao zadovoljštinu za njih, on padne u grijeh, i potom dade zadovoljštinu, takva će zadovoljština biti valjana, tako da ako umre u tome grijehu, neće biti kažnjen u paklu za one druge grijehe. Ali to ne može biti, jer zadovoljština zahtijeva ponovnu uspostavu prijateljstva i povratak jednakosti pravednosti, a suprotno tome uništava prijateljstvo, kako Filozof tvrdi (Ethic. ix, 1, 3). U zadovoljštini učinjenoj Bogu jednakost se temelji ne na istovrijednosti, nego prije na Božjem prihvaćanju: tako da, premda je uvreda već uklonjena prethodnim skrušenjem, djela zadovoljštine moraju biti prihvatljiva Bogu, a za to ovise o ljubavi. Dosljedno tome, djela učinjena bez ljubavi nisu zadovoljštinska.

Odgovor na 1. prigovor: Danielov savjet značio je da bi se trebao odreći grijeha i pokajati se, te tako dati zadovoljštinu dajući milostinju.

Odgovor na 2. prigovor: kao što čovjek ne zna sa sigurnošću je li imao ljubav pri davanju zadovoljštine, ili ima li je sada, tako također ne zna sa sigurnošću je li dao potpunu zadovoljštinu: stoga stoji pisano (Sir 5,5): „Ne budi bez straha o oproštenom grijehu“. A ipak čovjek ne mora, radi toga straha, ponoviti učinjenu zadovoljštinu ako nije svjestan smrtnoga grijeha. Jer premda možda nije okajao svoju kaznu tom zadovoljštinom, ne navlači krivnju propusta zanemarivanjem davanja zadovoljštine; kao što onaj tko prima euharistiju ne bivajući svjestan smrtnoga grijeha za koji je kriv, ne navlači krivnju nedostojnoga primanja.

Odgovor na 3. prigovor: njegova je nakana bila prekinuta njegovim kasnijim grijehom, tako da ne daje nikakvu snagu djelima učinjenima nakon toga grijeha.

Odgovor na 4. prigovor: dostatno izjednačenje nemoguće je kako s obzirom na božansko prihvaćanje tako i s obzirom na istovrijednost: tako da dokaz ništa ne dokazuje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.