Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 1, a. 3

Može li nesavršeno pokajanje [attritio] postati skrušenje [contritio]

Prigovor 1. Čini se da nesavršeno pokajanje može postati skrušenje. Jer skrušenje se razlikuje od nesavršenoga pokajanja kao živo od mrtvoga. Mrtva pak vjera postaje živa. Dakle, nesavršeno pokajanje može postati skrušenje.

Prigovor 2. Nadalje, tvar prima savršenstvo kada se ukloni lišenost. Žalost se pak odnosi prema milosti kao tvar prema obliku, jer milost oživljuje žalost. Dakle, žalost koja je prije bila beživotna, dok je krivnja ostajala, prima savršenstvo time što biva oživljena milošću: i tako slijedi isti zaključak kao gore.

Naprotiv, stvari koje su uzrokovane posve različitim načelima ne mogu se promijeniti jedna u drugu. Načelo je pak nesavršenoga pokajanja ropski strah, dok je sinovski strah uzrok skrušenja. Dakle, nesavršeno pokajanje ne može postati skrušenje.

Odgovaram: o ovome pitanju postoje dva mišljenja: jer neki kažu da nesavršeno pokajanje može postati skrušenje, kao što beživotna vjera postaje živa vjera. No, čini se, to je nemoguće; budući da, iako habitus beživotne vjere postaje živ, ipak nikada čin beživotne vjere ne postaje čin žive vjere, jer beživotan čin prolazi i više ne ostaje čim dođe ljubav. Nesavršeno pokajanje i skrušenje pak ne označavaju habitus, nego samo čin: a oni habitusi ulivene kreposti koji se odnose na volju ne mogu biti beživotni, budući da proizlaze iz ljubavi, kako je gore rečeno (Sent. iii, D, 27, pit. 2, čl. 4; FS, pit. 65, čl. 4). Stoga, dok se ne ulije milost, nema habitusa kojim bi se poslije mogao izazvati čin skrušenja; tako da nesavršeno pokajanje nikako ne može postati skrušenje: a to je ono drugo mišljenje.

Odgovor na 1. prigovor: nema usporedbe između vjere i skrušenja, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kada se lišenost ukloni iz tvari, tvar biva oživljena ako ostane kada savršenstvo dođe. Ali žalost koja je bila beživotna ne ostaje kada dođe ljubav, stoga ne može biti oživljena. Može se također odgovoriti da tvar ne uzima svoje podrijetlo od oblika u svojoj biti, kao što čin uzima svoje podrijetlo od habitusa koji ga oživljuje. Stoga ništa ne prijeti tome da tvar iznova bude oživljena nekim oblikom kojim prethodno nije bila oživljena: dok se to ne može reći za čin, kao što je nemoguće da posve ista stvar proizađe iz uzroka iz kojega ranije nije proizašla, budući da se stvar dovodi u bitak samo jednom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.