Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 1, a. 2

Je li ono čin kreposti

Prigovor 1. Čini se da skrušenje nije čin kreposti. Jer strasti nisu čini kreposti, budući da nam „ne donose ni hvalu ni prijekor“ (Ethic. ii, 5). Ali žalost je strast. Budući da je, dakle, skrušenje žalost, čini se da ono nije čin kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se skrušenje tako naziva po tome što je drobljenje, tako se naziva i nesavršeno pokajanje. Svi se pak slažu govoreći da nesavršeno pokajanje nije čin kreposti. Dakle, ni skrušenje nije čin kreposti.

Naprotiv, ništa osim čina kreposti nije zaslužno. Ali skrušenje je zaslužan čin. Dakle, ono je čin kreposti.

Odgovaram: skrušenje s obzirom na doslovno značenje riječi ne označava čin kreposti, nego tjelesnu strast. Ali dotično se pitanje ne odnosi na skrušenje u tome smislu, nego na ono za čije se označavanje ta riječ rabi putem metafore. Jer kao što nadimanje vlastite volje na zlodjelo samo po sebi podrazumijeva generičko zlo, tako potpuno poništenje i drobljenje te iste volje podrazumijeva nešto generički dobro, jer to znači mrziti vlastitu volju kojom je grijeh počinjen. Stoga skrušenje, koje to označava, podrazumijeva ispravnost volje; i tako je ono čin one kreposti kojoj pripada mrziti i uništavati prošle grijehe, čin, naime, pokore, kako je bjelodano iz onoga što je gore rečeno (Sent. iv, D, 14, pit. 1, čl. 1; TP, pit. 85, čl. 2, 3).

Odgovor na 1. prigovor: skrušenje uključuje dvostruku žalost radi grijeha. Jedna je u osjetilnom dijelu i strast je. Ta ne pripada bitno skrušenju kao činu kreposti, nego je prije njegov učinak. Jer kao što krepost pokore nanosi vanjsku kaznu tijelu, kako bi nadoknadila uvredu nanesenu Bogu posredstvom tjelesnih udova, tako nanosi i požudnom dijelu duše kaznu, naime spomenutu žalost, jer je požudni dio također surađivao u grješnim djelima. Ipak ta žalost može pripadati skrušenju uzetom kao dio sakramenta, budući da je narav sakramenta takva da se sastoji ne samo od unutarnjih nego i od vanjskih čina i osjetilnih stvari. Druga je žalost u volji i nije ništa drugo doli nezadovoljstvo radi nekoga zla, jer se pokreti volje nazivaju prema strastima, kako je gore rečeno (Sent. iii, D, 26, pit. 1, čl. 5; FS, pit. 22, čl. 3, ad 3). U skladu s time, skrušenje je u svojoj biti vrsta žalosti i čin je kreposti pokore.

Odgovor na 2. prigovor: nesavršeno pokajanje označava približavanje savršenom skrušenju, stoga se u tjelesnim stvarima za predmete kaže da su otrveni [attritae] kada su do određene mjere istrošeni, ali ne posve smrvljeni u komade; dok se kaže da su skrušeni [contritae] kada su svi dijelovi sitno smrvljeni [tritae]. Stoga, u duhovnim stvarima, nesavršeno pokajanje označava određeno, ali ne i savršeno nezadovoljstvo radi počinjenih grijeha, dok skrušenje označava savršeno nezadovoljstvo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.