Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 1, a. 1

Je li skrušenje prikladno definirano

Prigovor 1. Čini se da skrušenje nije „preuzeta žalost radi grijehâ, zajedno s nakanom ispovijedanja i davanja zadovoljštine za njih“, kako ga neki definiraju. Jer, kako Augustin navodi (De Civ. Dei xiv, 6), „žalost je radi onih stvari koje se događaju protiv naše volje“. No to se ne primjenjuje na grijeh. Dakle, skrušenje nije žalost radi grijehâ.

Prigovor 2. Nadalje, skrušenje nam daje Bog. Ali ono što je dano, nije preuzeto. Dakle, skrušenje nije preuzeta žalost.

Prigovor 3. Nadalje, zadovoljština i ispovijed nužne su za oproštenje kazne koja nije bila oproštena skrušenjem. Ali ponekad se čitava kazna oprašta u skrušenju. Dakle, nije uvijek nužno da skrušena osoba ima nakanu ispovijedanja i davanja zadovoljštine.

Naprotiv, stoji definicija.

Odgovaram: kako stoji u Sir 10,15, „početak je svakog grijeha oholost“, jer po njoj čovjek prianja uz vlastiti sud i udaljuje se od božanskih zapovijedi. Dosljedno tome, ono što uništava grijeh mora nužno učiniti da se čovjek odrekne vlastitoga suda. A onaj tko ustraje u vlastitom sudu, naziva se u prenesenom smislu krutim i tvrdim: stoga se za nekoga kaže da je slomljen kada je otrgnut od vlastitoga suda. Ali, u tvarnim stvarima, odakle su ovi izrazi preneseni na duhovne stvari, postoji razlika između lomljenja i drobljenja ili skrušenja [contritio], kako stoji u Meteor. iv, u tome što o lomljenju govorimo kada se stvar razdvoji na velike dijelove, a o drobljenju ili skrušenju kada se ono što je samo po sebi bilo čvrsto svede na sitne čestice. I budući da je za oproštenje grijeha nužno da čovjek potpuno odloži svoju privrženost grijehu, što podrazumijeva određeno stanje neprekinutosti i čvrstoće u njegovu umu, stoga se čin po kojem se grijeh odbacuje u prenesenom smislu naziva skrušenje. U tome skrušenju valja uočiti nekoliko stvari, naime samu bit čina, način djelovanja, njegovo podrijetlo i njegov učinak: s obzirom na što nalazimo da je skrušenje definirano na različite načine. Jer, što se tiče biti čina, imamo gore navedenu definiciju: i budući da je čin skrušenja ujedno i čin kreposti i dio sakramenta pokore, njegova narav kao čina kreposti objašnjena je u ovoj definiciji navođenjem njegova roda, naime „žalost“, njegova objekta riječima „radi grijehâ“, i čina izbora koji je nužan za čin kreposti, riječju „preuzeta“: dok se, kao dio sakramenta, očituje ukazivanjem na njegov odnos prema drugim dijelovima, riječima „zajedno s nakanom ispovijedanja i davanja zadovoljštine“. Postoji druga definicija koja definira skrušenje samo kao čin kreposti; ali istodobno uključujući razliku koja ga ograničava na posebnu krepost, naime pokoru, jer se ovako izriče: „Skrušenje je dragovoljna žalost radi grijeha kojom čovjek kažnjava u sebi ono što žali da je učinio“, jer dodatak riječi „kažnjava“ određuje definiciju na posebnu krepost. Drugu definiciju daje Izidor (De Sum. Bono ii, 12) kako slijedi: „Skrušenje je suzna žalost i poniznost uma, koja proizlazi iz sjećanja na grijeh i straha od Suda.“ Ovdje imamo aluziju na izvođenje riječi, kada se kaže da je ono „poniznost uma“, jer kao što oholost čini um krutim, tako se čovjek ponizuje kada ga skrušenje navede da se odrekne svoga uma. Također je vanjski način označen riječju „suzna“, a podrijetlo skrušenja riječima „koja proizlazi iz sjećanja na grijeh“, itd. Druga definicija uzeta je iz Augustinovih riječi [implicitno na Ps 47], i označava učinak skrušenja. Glasi ovako: „Skrušenje je žalost koja oduzima grijeh.“ Još jedna se prikuplja iz Grgurovih riječi (Moral. xxxiii, 11) kako slijedi: „Skrušenje je poniznost duše, koja drobi grijeh između nade i straha.“ Ovdje je izvođenje označeno govoreći da je skrušenje „poniznost duše“; učinak riječima „koja drobi grijeh“; a podrijetlo riječima „između nade i straha“. Doista, ono uključuje ne samo glavni uzrok, a to je strah, nego i njegov popratni uzrok, a to je nada, bez koje bi strah mogao dovesti do očaja.

Odgovor na 1. prigovor: iako su grijesi, kada su bili počinjeni, bili dragovoljni, ipak, kada smo radi njih skrušeni, oni više nisu dragovoljni, tako da se zbivaju protiv naše volje; ne doduše s obzirom na volju koju smo imali kada smo na njih pristali, nego s obzirom na onu koju imamo sada, tako da želimo da nikada nisu postojali.

Odgovor na 2. prigovor: skrušenje je od samoga Boga što se tiče oblika koji ga oživljuje, ali što se tiče biti čina, ono je od slobodne volje i od Boga, koji djeluje u svim djelima i naravi i volje.

Odgovor na 3. prigovor: iako čitava kazna može biti oproštena skrušenjem, ipak su ispovijed i zadovoljština i dalje nužne, kako zato što čovjek ne može biti siguran da je njegovo skrušenje bilo dostatno da oduzme sve, tako i zato što su ispovijed i zadovoljština stvar zapovijedi: stoga postaje prekršitelj onaj tko se ne ispovijedi i ne dade zadovoljštinu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.