III, q. 89, a. 3
Obnavlja li se pokajniku jednako dostojanstvo
Prigovor 1. Čini se da se po pokori čovjek ne obnavlja u prijašnje dostojanstvo. Jer na ono u Am 5: „Pala je djevica Izraelova“, Glosa kaže: „Ne poriče da ustane, nego da kao djevica ustati može, jer jednom zalutala ovca, ako se i donese na ramenima pastira, nema toliku slavu koliku ona koja nikada nije zalutala“. Dakle, po pokori čovjek ponovno ne stječe prijašnje dostojanstvo.
Prigovor 2. Nadalje, Jeronim kaže: „Tko god dostojanstvo božanskoga stupnja ne očuva, neka bude zadovoljan što spašava dušu, vratiti se naime u prijašnji stupanj teško je“. A papa Inocent kaže da „kanoni doneseni u Niceji pokajnike čak i od najnižih službi klerika isključuju“. Ne stječe dakle čovjek po pokori prijašnje dostojanstvo.
Prigovor 3. Nadalje, prije grijeha može se tko na veći stupanj uspeti. No to se poslije grijeha ne dopušta pokajniku, kaže se naime u Ez 44: „Leviti koji odstupiše od mene nikada se neće približiti k meni, da svećeništvo obavljaju“. I, kako se nalazi u dekretima, dist. L, na Ilerdskome saboru se čita: „Oni koji svetomu žrtveniku služe, ako iznenada zbog slabosti tijela vrijedne suza padnu, pa se, kad ih Gospodin pogleda, pokaju, neka prime svoja mjesta službi, i neka se ne mogu k višim službama dalje unaprjeđivati“. Dakle, pokora ne obnavlja čovjeka u prijašnje dostojanstvo.
Naprotiv, kako se u istoj distinkciji čita, Grgur, pišući Sekundinu, reče: „Poslije dostojne zadovoljštine vjerujemo da se čovjek može vratiti k svojoj časti“. I na Agadskome saboru se čita: „Buntovni klerici, kako red dostojanstva dopusti, neka se od biskupa isprave, tako da, kada ih pokora ispravi, svoj stupanj i dostojanstvo prime“.
Odgovaram: čovjek po grijehu gubi dvostruko dostojanstvo: jedno s obzirom na Boga, a drugo s obzirom na Crkvu. Što se tiče pak Boga, gubi dvostruko dostojanstvo. Jedno glavno, po kojemu se naime ubrajao među sinove Božje po milosti. I to dostojanstvo ponovno stječe po pokori. Što se označava u Lk 15 o izgubljenome sinu, kojemu je otac kad se pokajao zapovjedio vratiti prvu haljinu i prsten i obuću. Drugo pak dostojanstvo gubi sporedno, naime nedužnost, kojom se, kako se na istome mjestu čita, dičio stariji sin govoreći: „Evo, toliko ti godina služim, i nikada zapovijedi tvoje ne prekrših“. I to dostojanstvo pokajnik ne može ponovno steći. Ponovno stječe ipak katkad nešto veće. Jer, kako Grgur kaže, u homiliji o stotinu ovaca: „Koji uviđaju da su odlutali od Boga, prethodne štete kasnijim dobicima nadoknađuju. Veća dakle radost o njima biva na nebu, jer i vojskovođa u boju više onoga vojnika ljubi koji poslije bijega vrativši se neprijatelja hrabro pritišće, nego onoga koji nikada leđa nije okrenuo i nikada ništa hrabro nije učinio“. Crkveno pak dostojanstvo čovjek po grijehu gubi, učinivši se nedostojnim za vršenje onoga što odgovara crkvenomu dostojanstvu. Koje se doista zabranjuje ponovno steći, na jedan način, zato što ne čine pokoru. Zato Izidor piše biskupu Misijanu, kako se u istoj distinkciji čita, pogl. Domino: „Kanoni zapovijedaju da se na prijašnje stupnjeve vrate oni kojima je prethodila zadovoljština pokore, ili dostojna ispovijed grijeha. A naprotiv oni koji se od mane pokvarenosti ne popravljaju, niti stupanj časti, niti milost pričesti primaju“. Drugo, zato što pokoru nemarno čine. Zato se u istoj distinkciji, pogl. Si quis diaconus, kaže: „Kada se u nekih niti skrušenost poniznosti, niti ustrajnost u molitvi ne očituje, niti ih vidimo da se predaju postovima ili čitanjima, možemo prepoznati, ako bi se na prijašnje časti vratili, s kolikim bi nemarom ostali“. Treće, ako je počinio neki grijeh koji ima umiješanu neku nepravilnost. Zato se u istoj distinkciji, iz sabora pape Martina, kaže: „Ako tko udovicu, ili od drugoga ostavljenu oženi, neka se ne pripusti k kleru. Ako se pak ušulja, neka se svrgne. Slično ako je za ubojstvo bilo djelom bilo zapoviješću bilo savjetom bilo obranom, poslije krštenja, bio svjestan“. No to nije s razloga grijeha, nego s razloga nepravilnosti. Četvrto, zbog sablazni. Zato se u istoj distinkciji čita, pogl. De his vero: „Raban kaže: ‚Oni koji budu zatečeni ili uhvaćeni javno u krivokletstvu, krađi ili bludnosti, i ostalim zlodjelima, prema odredbama svetih kanona neka spadnu sa svoga stupnja, jer je sablazan Božjemu narodu takve osobe imati nad sobom postavljene. Koji pak za spomenute grijehe od sebe potajno počinjene svećeniku se ispovjede, ako se po postovima i milostinjama i bdjenjima te svetim molitvama očiste, i ovima se, uz očuvanje vlastitoga stupnja, ima obećati nada u oproštenje po Božjem milosrđu‘“. A to se također kaže u Ekstravagantama, De qualitate ordinandorum, pogl. Quaesitum: „Ako zlodjela u sudskome redu nisu dokazana, ili na drugi način nisu bila javna, osim za krivce ubojstva, poslije pokore u primljenim ili onima koje tek treba primiti redovima ne mogu priječiti“.
Odgovor na 1. prigovor: isti je razlog o ponovnomu stjecanju djevičanstva i o ponovnomu stjecanju nedužnosti, što pripada sporednomu dostojanstvu s obzirom na Boga.
Odgovor na 2. prigovor: Jeronim u tim riječima ne kaže da je nemoguće, nego kaže da je teško čovjeku poslije grijeha ponovno steći prijašnji stupanj, jer se to ne dopušta osim onomu tko se savršeno kaje, kako je rečeno. Na odredbe pak kanona koji se čine da to zabranjuju odgovara Augustin, pišući Bonifaciju: „Da se odredi u Crkvi da nitko poslije pokore za neko zlodjelo klerički stalež ne prima, ili se k kleričkomu staležu ne vraća, ili u kleričkom staležu ne ostaje, nije učinjeno iz očaja nad oproštenjem, nego iz strogosti discipline. Inače će se raspravljati protiv ključeva danih Crkvi, o kojima je rečeno: ‚Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno i na nebu‘“. I poslije dodaje: „Jer i sveti David činio je pokoru za zlodjela, pa je ipak u svojoj časti ustrajao. I blaženi Petar, kada je najgorče suze prolio, doista se pokajao što je zanijekao Gospodina, pa je ipak apostol ostao. Ali ne treba stoga smatrati suvišnim mar kasnijih koji su, gdje se spasenju ništa nije oduzimalo, poniznosti nešto dodali, iskusivši, kako vjerujem, nekih hinjene pokore radi priželjkivanih časti i vlasti“.
Odgovor na 3. prigovor: ta se odredba razumijeva o onima koji čine javnu pokoru, koji se poslije ne mogu na veći stupanj unaprijediti. Jer i Petar je poslije nijekanja postavljen za pastira Kristovih ovaca, kako je bjelodano u Iv 21. Gdje Krizostom kaže da je „Petar poslije nijekanja i pokore pokazao da ima veće pouzdanje u Krista. Onaj naime koji se na večeri nije usuđivao pitati, nego je Ivanu ispitivanje povjerio, njemu je poslije i predstojništvo nad braćom povjereno, i ne samo da ne povjerava drugomu pitati ono što se njega tiče, nego uostalom sam za Ivana Učitelja pita“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.