Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 89, a. 2

Obnavljaju li se u jednakoj količini

Prigovor 1. Čini se da poslije pokore čovjek ustaje u jednakoj kreposti. Kaže naime Apostol, Rim 8: „Onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro“, gdje Augustinova Glosa kaže da je to toliko istinito „da, ako koji od njih zastrane i skrenu s puta, i to samo Bog čini da im na dobro pridonosi“. No to ne bi bilo kad bi čovjek ustajao u manjoj kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije kaže da je „pokora najbolja stvar, koja sve nedostatke opoziva k savršenomu“. No to ne bi bilo kad se kreposti ne bi u jednakoj količini ponovno stjecale. Dakle, po pokori se uvijek ponovno stječe jednaka krepost.

Prigovor 3. Nadalje, na ono u Post 1: „I bi večer i bi jutro, dan jedan“, Glosa kaže: „Večernje je svjetlo od kojega je tko pao, jutarnje u kojemu ustaje“. No jutarnje je svjetlo veće od večernjega. Dakle, netko ustaje u većoj milosti ili ljubavi nego što je prije imao. Što se također čini po onome što Apostol kaže, Rim 5: „Gdje je obilovao grijeh, preobilovala je i milost“.

Naprotiv, napredujuća ili savršena ljubav veća je od početničke ljubavi. No katkad netko pada od napredujuće ljubavi, a ustaje u početničkoj ljubavi. Dakle, uvijek čovjek ustaje i u manjoj kreposti.

Odgovaram: kako je rečeno, pokret slobodnoga izbora koji je u opravdanju bezbožnika posljednja je raspoloženost za milost, odakle je u istome času ulijevanje milosti sa spomenutim pokretom slobodnoga izbora, kako je u drugome dijelu izloženo. U kojemu se doista pokretu obuhvaća čin pokore, kako je gore rečeno. Bjelodano je pak da oblici koji mogu primiti više i manje bivaju jači i slabiji prema različitome raspoloženju subjekta, kako je u drugome dijelu izloženo. I otuda je to što, prema tome kako je pokret slobodnoga izbora u pokori jači ili slabiji, prema tomu pokajnik postiže veću ili manju milost. Događa se pak da jakost pokreta pokajnika katkad bude razmjerna većoj milosti nego što je ona od koje je pao po grijehu; a katkad jednakoj; a katkad manjoj. I zato pokajnik katkad ustaje u većoj milosti nego što je prije imao; a katkad u jednakoj; a katkad također u manjoj. A isti je razlog i o krepostima, koje iz milosti slijede.

Odgovor na 1. prigovor: ne surađuje svima koji ljube Boga na dobro to samo što po grijehu od Božje ljubavi padaju, što je bjelodano u onih koji padaju i nikada ne ustaju, ili koji ustaju da bi ponovno pali, nego u „onih koji su po odluci pozvani da budu sveti“, naime predodređenih, koji, ma koliko puta pali, na kraju ipak ustaju. Ide im dakle na dobro to što padaju, ne zato što bi uvijek u većoj milosti ustajali, nego zato što ustaju u postojanijoj milosti, ne doduše s obzirom na samu milost, jer, koliko je milost veća, toliko je po sebi postojanija; nego s obzirom na čovjeka, koji toliko čvršće u milosti ostaje koliko je oprezniji i ponizniji. Zato i Glosa ondje dodaje da im stoga pridonosi na dobro što padaju jer se ponizniji vraćaju, i jer iskusniji bivaju.

Odgovor na 2. prigovor: pokora, koliko je do nje, ima moć popraviti sve nedostatke do savršenoga, i također unaprijediti u daljnje stanje, ali to se katkad priječi s obzirom na čovjeka, koji se slabije pokreće k Bogu i na mržnju prema grijehu. Kao što također u krštenju neki odrasli postižu veću ili manju milost, prema tome kako se različito raspolažu.

Odgovor na 3. prigovor: to prispodobljivanje jedne i druge milosti s večernjim i jutarnjim svjetlom biva zbog sličnosti reda, jer poslije večernjega svjetla slijede tmine noći, a poslije jutarnjega svjetla slijedi svjetlo dana, a ne zbog veće ili manje sličnosti količine. I ona se riječ Apostolova razumijeva o milosti koja nadilazi svako obilje ljudskih grijeha. Nije pak to istina u svima da koliko je tko obilnije sagriješio, toliko obilniju milost postiže, odvagavši količinu milosti po habitusu. Ipak je preobilna milost s obzirom na sam pojam milosti, jer se više besplatno dobročinstvo otpuštenja većemu grješniku podjeljuje. Premda katkad oni koji obilno griješe obilno se žaloste, i tako obilniji habitus milosti i kreposti postižu, kao što je bjelodano na Magdaleni.

Odgovor na 4. prigovor: k onomu pak što se u protivnome prigovara valja reći da je jedna te ista milost veća napredujuća nego početnička, ali u različitima to nije nužno. Jedan naime počinje od veće milosti nego što je drugi ima u stanju napretka, kao što Grgur kaže, u II. knjizi Dialogi: „Neka sadašnji i budući svi spoznaju od kolike je savršenosti dječak Benedikt milost obraćenja započeo“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.