Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 89, a. 1

Obnavljaju li se po pokori kreposti

Prigovor 1. Čini se da se po pokori kreposti ne obnavljaju. Ne bi se naime mogle izgubljene kreposti po pokori obnoviti kad pokora ne bi kreposti uzrokovala. No pokora, budući da je krepost, ne može biti uzrok svih kreposti, ponajpače jer su neke kreposti po naravi prijašnje od pokore, kako je gore rečeno. Dakle, po pokori se ne obnavljaju.

Prigovor 2. Nadalje, pokora se sastoji u nekim činima pokajnika. No ulivene kreposti ne uzrokuju se iz naših čina, kaže naime Augustin u knjizi De libero arbitrio da kreposti Bog u nama bez nas izvodi. Dakle, čini se da se po pokori ne obnavljaju kreposti.

Prigovor 3. Nadalje, onaj tko ima krepost bez poteškoće i s nasladom čini djela kreposti, odakle Filozof kaže, u I. knjizi Ethicorum, da „nije pravedan onaj tko se ne raduje pravednomu djelovanju“. No mnogi pokajnici još trpe poteškoću u vršenju djela kreposti. Dakle, po pokori se ne obnavljaju kreposti.

Naprotiv, Lk 15, otac je zapovjedio da se sin pokajnik obuče u prvu haljinu, koja je, prema Ambroziju, odjeća mudrosti, koju u isto vrijeme prate sve kreposti, prema onome u Mudr 8: „Umjerenosti i pravednosti poučava, razboritosti i jakosti, od kojih u životu ništa nije korisnije ljudima“. Dakle, po pokori se sve kreposti obnavljaju.

Odgovaram: po pokori se, kako je gore rečeno, otpuštaju grijesi. Otpuštenje pak grijeha ne može biti osim po ulijevanju milosti. Zato preostaje da se po pokori milost čovjeku ulijeva. Iz milosti pak slijede sve ulivene kreposti, kao što iz biti duše teku sve moći, kako je u drugome dijelu izloženo. Zato preostaje da se po pokori sve kreposti obnavljaju.

Odgovor na 1. prigovor: na isti način pokora obnavlja kreposti na koji je način uzrok milosti, kako je već rečeno. Uzrok je pak milosti ukoliko je sakrament, jer ukoliko je krepost, više je učinak milosti. I zato ne treba da pokora, ukoliko je krepost, bude uzrok svih drugih kreposti, nego da se habitus pokore u isto vrijeme s habitusima drugih kreposti po sakramentu uzrokuje.

Odgovor na 2. prigovor: u sakramentu pokore ljudski se čini odnose tvarno, no formalna snaga ovoga sakramenta ovisi o moći ključeva. I zato moć ključeva djelotvorno uzrokuje milost i kreposti, instrumentalno ipak. No prvi čin pokajnika odnosi se kao posljednja raspoloženost za postizanje milosti, naime skrušenost, a drugi kasniji čini pokore proizlaze već iz milosti i kreposti.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, katkad poslije prvoga čina pokore, koji je skrušenost, ostaju neki ostatci grijeha, naime raspoloženja nastala iz prijašnjih čina grijeha, iz kojih se pruža neka poteškoća pokajniku za vršenje djela kreposti, ali koliko je do samoga nagnuća ljubavi i drugih kreposti, pokajnik djela kreposti s nasladom i bez poteškoće čini; kao što bi kreposnik po akcidentu trpio poteškoću u izvršenju čina kreposti zbog sna ili nekoga tjelesnoga raspoloženja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.