Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 86, a. 3

Može li se otpustiti jedan bez drugoga

Prigovor 1. Čini se da se po pokori može jedan grijeh otpustiti bez drugoga. Kaže se naime u Am 4: „Dao sam da kiši nad jednim gradom, a nad drugim nisam dao da kiši; jedan je dio nakvašen, a dio nad kojim nisam dao da kiši, usahnuo je“. Što tumačeći Grgur na Ezekijela kaže: „Kada se onaj koji bližnjega mrzi od drugih poroka popravlja, jedan te isti grad dijelom biva nakvašen, a dijelom ostaje suh, jer ima onih koji, dok neke poroke sijeku, u drugima teško ustraju“. Dakle, može se jedan grijeh po pokori otpustiti bez drugoga.

Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije kaže na Beati immaculati: „Prva je utjeha što Bog ne zaboravlja smilovati se, druga po kažnjavanju, gdje, čak i ako vjera nedostaje, kazna zadovoljava i olakšava“. Može se dakle netko olakšati od nekoga grijeha dok ostaje grijeh nevjere.

Prigovor 3. Nadalje, onih stvari koje nije nužno da budu u isto vrijeme, jedna se može ukloniti bez druge. No grijesi, kako je u drugome dijelu izloženo, nisu povezani, pa tako jedan od njih može postojati bez drugoga. Dakle, jedan se od njih može otpustiti bez drugoga po pokori.

Prigovor 4. Nadalje, grijesi su dugovi za koje molimo da nam se oproste kada kažemo u molitvi Gospodnjoj: „Otpusti nam duge naše“. No čovjek katkad oprašta jedan dug bez drugoga. Dakle, i Bog po pokori otpušta jedan grijeh bez drugoga.

Prigovor 5. Nadalje, po ljubavi Božjoj ljudima se opraštaju grijesi, prema onome u Jr 31: „Vječnom ljubavlju ljubih te, stoga te privukoh smilovavši se“. No ništa ne priječi da Bog ljubi čovjeka s obzirom na jedno, a da mu je uvrijeđen s obzirom na drugo, kao što grješnika ljubi s obzirom na narav, a mrzi s obzirom na krivnju. Dakle, čini se mogućim da Bog po pokori otpusti jedan grijeh bez drugoga.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Mnogo je onih koji se kaju što su sagriješili, ali ne posve, zadržavajući sebi neke stvari u kojima uživaju, ne uviđajući da je Gospodin u isto vrijeme nijemoga i gluhoga od zloga duha oslobodio, time nas učeći da nikada osim od svih ne biva ozdravljenje“.

Odgovaram: nemoguće je po pokori jedan grijeh otpustiti bez drugoga. Prvo doduše zato što se grijeh otpušta ukoliko se uklanja uvreda Boga po milosti, odakle je u drugome dijelu izloženo da se nijedan grijeh ne može otpustiti bez milosti. Svaki je pak smrtni grijeh protivan milosti, i isključuje je. Zato je nemoguće da se jedan grijeh otpusti bez drugoga. Drugo zato što se, kako je pokazano, smrtni grijeh ne može otpustiti bez prave pokore, k kojoj pripada napustiti grijeh ukoliko je protiv Boga. Što je doista zajedničko svim smrtnim grijesima. Gdje je pak isti razlog, tu je i isti učinak. Zato ne može biti pravi pokajnik onaj tko se za jedan grijeh kaje a za drugi ne. Kad bi mu se naime onaj grijeh ne sviđao zato što je protiv Boga nadasve ljubljenoga, što se traži za pojam prave pokore, slijedilo bi da bi se za sve grijehe kajao. Zato slijedi da je nemoguće jedan grijeh otpustiti bez drugoga. Treće, zato što bi to bilo protiv savršenosti Božjega milosrđa, čija su djela savršena, kako se kaže u Pnz 32. Zato kome se smiluje, posve se smiluje. I to je ono što Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Neko je bezboštvo nevjere od onoga koji je pravedan i sama pravednost očekivati polovično oproštenje“.

Odgovor na 1. prigovor: tu Grgurovu riječ ne valja razumjeti s obzirom na otpuštenje krivnje, nego s obzirom na prestanak čina, jer katkad onaj tko je navikao više grijeha činiti napušta jedan, ali ne i drugi. Što doista biva božanskom pomoći, koja ipak ne dopire sve do otpuštenja krivnje.

Odgovor na 2. prigovor: u toj Ambrozijevoj riječi vjera se ne može uzeti ona kojom se vjeruje u Krista, jer, kako Augustin kaže na ono u Iv 15: „Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha“, naime nevjere, „to je naime grijeh kojim se drže svi grijesi“. Nego se uzima vjera za savjest, jer katkad po kaznama koje tko strpljivo podnosi postiže otpuštenje grijeha čije savjesti nema.

Odgovor na 3. prigovor: grijesi, premda nisu povezani s obzirom na obraćanje k promjenjivom dobru, povezani su ipak s obzirom na odvraćanje od nepromjenjivoga dobra, u čemu se slažu svi smrtni grijesi. I s te strane imaju pojam uvrede, koju treba po pokori ukloniti.

Odgovor na 4. prigovor: dug vanjske stvari, na primjer novca, nije protivan prijateljstvu, iz kojega se dug oprašta. I zato se može jedan otpustiti bez drugoga. No dug krivnje protivan je prijateljstvu. I zato se jedna krivnja ili uvreda ne oprašta bez druge. Smiješnim bi se također činilo da tko od čovjeka traži oproštenje za jednu uvredu a ne za drugu.

Odgovor na 5. prigovor: ljubav kojom Bog ljubi narav čovjeka ne usmjeruje se na dobro slave, od koje se čovjek priječi po bilo kojemu smrtnom grijehu. No ljubav milosti, po kojoj biva otpuštenje smrtnoga grijeha, usmjeruje čovjeka k vječnomu životu, prema onome u Rim 6: „Milost Božja život vječni“. Zato nije sličan razlog.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.