III, q. 86, a. 4
Oduzima li pokora krivnju dok ostaje dužnost podnošenja kazne
Prigovor 1. Čini se da poslije otpuštene krivnje po pokori ne ostaje dužnost podnošenja kazne. Uklonivši naime uzrok, uklanja se učinak. No krivnja je uzrok dužnosti podnošenja kazne, stoga je naime tko dostojan kazne jer je počinio krivnju. Dakle, poslije otpuštene krivnje ne može ostati dužnost podnošenja kazne.
Prigovor 2. Nadalje, kako Apostol kaže, Rim 5, Kristov je dar djelotvorniji od grijeha. No griješeći čovjek u isto vrijeme navlači krivnju i dužnost podnošenja kazne. Dakle, mnogo se više po daru milosti u isto vrijeme otpušta krivnja i uklanja dužnost podnošenja kazne.
Prigovor 3. Nadalje, otpuštenje se grijeha zbiva u pokori po moći Kristove muke, prema onome u Rim 3: „Kojega Bog postavi pomirilištem po vjeri u njegovoj krvi, radi otpuštenja prijašnjih prijestupa“. No Kristova je muka dostatno zadovoljavajuća za sve grijehe, kako je gore izloženo. Dakle, poslije otpuštenja krivnje ne ostaje nikakva dužnost podnošenja kazne.
Naprotiv, u 2 Sam 12 kaže se da, kada je David kajući se rekao Natanu: „Sagriješih Gospodinu“, reče Natan njemu: „Gospodin je također prenio grijeh tvoj, nećeš umrijeti. Ipak, sin koji ti se rodio smrću će umrijeti“, što je bilo za kaznu prijašnjega grijeha, kako se ondje kaže. Dakle, poslije otpuštene krivnje ostaje dužnost podnošenja neke kazne.
Odgovaram: kako je u drugome dijelu izloženo, u smrtnome su grijehu dvije stvari, naime odvraćanje od nepromjenjivoga dobra i neuredno obraćanje k promjenjivomu dobru. S obzirom dakle na odvraćanje od nepromjenjivoga dobra, smrtni grijeh prati dužnost podnošenja vječne kazne, da tko je protiv vječnoga dobra sagriješio, u vječnosti bude kažnjen. S obzirom također na obraćanje k promjenjivomu dobru, ukoliko je neuredno, smrtni grijeh prati dužnost podnošenja neke kazne, jer se neurednost krivnje ne svodi na red pravednosti osim po kazni; pravedno je naime da onaj tko je svojoj volji više popustio nego što je trebao protiv svoje volje nešto pretrpi, tako će naime biti jednakost; odakle se i u Otk 18 kaže: „Koliko se proslavi i u slastima provede, toliko joj dajte muke i žalosti“. Budući ipak da je obraćanje k promjenjivomu dobru konačno, nema s te strane smrtni grijeh to da bi mu se dugovala vječna kazna. Zato ako postoji neuredno obraćanje k promjenjivomu dobru bez odvraćanja od Boga, kao što je u lakim grijesima, grijehu se ne duguje vječna kazna, nego vremenita. Kada se dakle po milosti otpušta krivnja, uklanja se odvraćanje duše od Boga, ukoliko se po milosti duša sjedinjuje s Bogom. Zato se i dosljedno u isto vrijeme uklanja dužnost podnošenja vječne kazne. Može ipak ostati dužnost podnošenja neke vremenite kazne.
Odgovor na 1. prigovor: smrtna krivnja ima oboje: i odvraćanje od Boga i obraćanje k stvorenomu dobru, ali, kako je u drugome dijelu izloženo, odvraćanje od Boga ondje je kao formalno, a obraćanje k stvorenomu dobru ondje je kao materijalno. Uklonivši pak formalno bilo koje stvari, uklanja se vrsta, kao što se, uklonivši razumno, uklanja ljudska vrsta. I zato se samim time kaže da se smrtna krivnja otpušta što se po milosti uklanja odvraćanje uma od Boga, u isto vrijeme s dužnošću podnošenja vječne kazne. Ostaje ipak ono što je materijalno, naime neuredno obraćanje k stvorenomu dobru. Za koje se duguje dužnost podnošenja vremenite kazne.
Odgovor na 2. prigovor: kako je u drugome dijelu izloženo, k milosti pripada djelovati u čovjeku opravdavajući ga od grijeha i surađivati s čovjekom na ispravnomu djelovanju. Otpuštenje dakle krivnje i dužnosti podnošenja vječne kazne pripada djelatnoj milosti, a otpuštenje dužnosti podnošenja vremenite kazne pripada suradnoj milosti, ukoliko naime čovjek, uz pomoć božanske milosti, strpljivo kazne podnoseći, biva odriješen i od dužnosti podnošenja vremenite kazne. Kao što je dakle učinak djelatne milosti prije učinka suradne, tako je također prije otpuštenje krivnje i vječne kazne nego potpuno odrješenje od vremenite kazne, oboje je naime od milosti, ali prvo od same milosti, a drugo iz milosti i iz slobodnoga izbora.
Odgovor na 3. prigovor: Kristova je muka po sebi dostatna za uklanjanje svake dužnosti podnošenja kazne ne samo vječne, nego i vremenite, i prema načinu na koji čovjek sudjeluje u moći Kristove muke, prima također odrješenje od dužnosti podnošenja kazne. U krštenju pak čovjek potpuno sudjeluje u moći Kristove muke, budući da je po vodi i Duhu s Kristom suumro grijehu i u njemu ponovno rođen za novi život. I zato u krštenju čovjek postiže otpuštenje dužnosti podnošenja cjelokupne kazne. U pokori pak postiže moć Kristove muke prema načinu vlastitih čina, koji su tvar pokore, kao voda u krštenju, kako je gore rečeno. I zato se ne rješava odmah po prvome činu pokore, kojim se otpušta krivnja, dužnost podnošenja cjelokupne kazne, nego pošto se dovrše svi čini pokore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.