III, q. 86, a. 2
Mogu li se bez pokore ukloniti
Prigovor 1. Čini se da se bez pokore grijeh može otpustiti. Nije naime manja Božja moć oko odraslih nego oko djece. No djeci otpušta grijehe bez pokore. Dakle, također i odraslima.
Prigovor 2. Nadalje, Bog svoju moć nije vezao za sakramente. No pokora je neki sakrament. Dakle, božanskom se moću mogu grijesi bez pokore otpustiti.
Prigovor 3. Nadalje, veće je Božje milosrđe nego čovjekovo milosrđe. No čovjek katkad oprašta svoju uvredu čovjeku čak i onomu koji se ne kaje, odakle i sam Gospodin zapovijeda, Mt 5: „Ljubite neprijatelje svoje, dobro činite onima koji vas mrze“. Dakle, mnogo više Bog otpušta svoju uvredu ljudima koji se ne kaju.
Naprotiv, Gospodin kaže u Jr 18: „Ako se taj narod pokaje od zla koje je učinio, pokajat ću se i ja od zla koje sam smislio da mu učinim“. I tako se obrnuto čini da, ako čovjek pokoru ne čini, Bog mu ne otpušta uvredu.
Odgovaram: nemoguće je stvarni smrtni grijeh bez pokore otpustiti, govoreći o pokori koja je krepost. Budući naime da je grijeh uvreda Boga, na onaj način Bog grijeh otpušta na koji otpušta uvredu protiv sebe počinjenu. Uvreda se pak izravno protivi milosti, iz toga se naime kaže da je netko drugomu uvrijeđen što ga odbija od svoje milosti. Kako je pak u drugome dijelu izloženo, to je razlika između Božje milosti i čovjekove milosti što čovjekova milost ne uzrokuje, nego pretpostavlja dobrotu, pravu ili prividnu, u čovjeku koji je mio, a Božja milost uzrokuje dobrotu u milome čovjeku, zato što je dobra volja Božja, koja se pod imenom milosti razumijeva, uzrok stvorenoga dobra. Zato se može dogoditi da čovjek oprosti uvredu kojom je uvrijeđen nekome bez ikakve promjene njegove volje, no ne može se dogoditi da Bog oprosti uvredu nekome bez promjene njegove volje. Uvreda pak smrtnoga grijeha potječe iz toga što je volja čovjeka odvraćena od Boga po obraćanju k nekome promjenjivom dobru. Zato se traži za otpuštenje božanske uvrede da se volja čovjeka tako promijeni da se obrati k Bogu, s mržnjom prema spomenutomu obraćanju i nakanom popravljanja. Što pripada pojmu pokore ukoliko je krepost. I zato je nemoguće da se grijeh nekome otpusti bez pokore ukoliko je krepost. Sakrament pak pokore, kako je gore rečeno, usavršuje se po službi svećenika koji veže i odrješuje. Bez kojega Bog može grijeh otpustiti, kao što je Krist otpustio preljubnici, kako se čita u Iv 8, i grješnici, kako se čita u Lk 7. Kojima ipak nije otpustio grijehe bez kreposti pokore; jer, kako Grgur kaže u homiliji, po milosti je privukao iznutra, naime k pokori, „onu koju je po milosrđu primio izvana“.
Odgovor na 1. prigovor: u djece nema ničega doli istočnoga grijeha, koji se ne sastoji u stvarnoj neurednosti volje, nego u nekoj neurednosti naravi po habitusu, kako je u drugome dijelu izloženo. I zato im se grijeh otpušta s promjenom po habitusu kroz ulijevanje milosti i kreposti, a ne sa stvarnom. No odraslomu u kojemu su stvarni grijesi, koji se sastoje u stvarnoj neurednosti volje, ne otpuštaju se grijesi, čak ni u krštenju, bez stvarne promjene volje, što biva po pokori.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od pokore ukoliko je sakrament.
Odgovor na 3. prigovor: milosrđe je Božje veće moći nego čovjekovo milosrđe u tome što mijenja čovjekovu volju na kajanje, što čovjekovo milosrđe ne može učiniti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.