Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 8

Mora li se primati samo natašte

Prigovor 1. Čini se da prethodno uzeto jelo ili piće ne priječi primanje ovoga sakramenta. Ovaj je naime sakrament Gospodin ustanovio na večeri. No Gospodin je, pošto je večerao, predao ovaj sakrament učenicima, kako je bjelodano u Lk 22 i 1 Kor 11. Dakle, čini se da i mi nakon uzimanja druge hrane trebamo primati ovaj sakrament.

Prigovor 2. Nadalje, u 1 Kor 11 kaže se: „Kada se dakle skupljate na blagovanje“, naime tijela Gospodnjega, „čekajte jedni druge. Ako je tko gladan, neka jede kod kuće“. I tako se čini da, pošto je netko jeo kod kuće, može u crkvi jesti tijelo Kristovo.

Prigovor 3. Nadalje, na Kartaškom se saboru čita, a nalazi se u De consecratione, dist. I: „Sakramenti oltara neka se ne slave osim od ljudi koji poste, izuzev jednoga dana godišnjice u koji se slavi Večera Gospodnja“. Dakle, barem toga dana može netko uzeti tijelo Kristovo poslije druge hrane.

Prigovor 4. Nadalje, uzimanje vode ili lijeka, ili druge hrane ili pića u najmanjoj količini, ili pak ostataka hrane koji ostaju u ustima, niti krši post Crkve, niti oduzima trijeznost koja se traži zato da bi netko s poštovanjem primio ovaj sakrament. Dakle, po navedenome se nitko ne priječi od primanja ovoga sakramenta.

Prigovor 5. Nadalje, neki u gluho doba noći jedu ili piju, ili pak provodeći cijelu noć bez sna ujutro primaju sveta otajstva, još ne probavivši posve. Manje bi se pak priječila čovjekova trijeznost ako bi ujutro malo pojeo, a poslije oko devetoga sata primio ovaj sakrament, budući da je katkad i veći vremenski razmak. Dakle, čini se da takvo prethodno uzimanje hrane ne priječi čovjeka od ovoga sakramenta.

Prigovor 6. Nadalje, ne duguje se manje štovanje ovomu sakramentu već primljenom nego prije primanja. No primivši sakrament dopušteno je uzeti hranu ili piće. Dakle i prije primanja.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi odgovora Januariju: „Svidjelo se Duhu Svetomu da, na čast tolikoga sakramenta, u usta kršćanina Gospodnje tijelo uđe prije nego druga hrana“.

Odgovaram: nešto priječi primanje ovoga sakramenta na dva načina. Na jedan način, po sebi, kao smrtni grijeh, koji ima oprečnost prema označenomu ovoga sakramenta, kako je gore rečeno. Na drugi način, zbog zabrane Crkve. I tako se netko priječi od primanja ovoga sakramenta poslije uzete hrane ili pića s trostrukoga razloga. Prvo doduše, kako Augustin kaže, na čast ovoga sakramenta, da naime u usta čovjeka uđe još neokuženo nikakvom hranom ili pićem. Drugo, zbog označavanja, da se naime dade razumjeti da Krist, koji je stvarni sadržaj ovoga sakramenta, i njegova ljubav, moraju prvo biti utemeljeni u našim srcima; prema onome u Mt 6: „Tražite najprije kraljevstvo Božje“. Treće, zbog opasnosti od povraćanja i pijanstva, što katkad nastaje iz toga što se ljudi neuredno služe hranom, kao što i Apostol kaže u 1 Kor 11: „Jedan je naime gladan, a drugi se opija“. Od ovoga se pak općega pravila izuzimaju bolesnici, koje treba odmah pričestiti, čak i poslije hrane, ako se dvoji o njihovoj opasnosti da ne umru bez pričesti, jer nužda nema zakona. Zato se kaže u De consecratione, dist. II: „Prezbiter neka bolesnika odmah pričesti, da ne umre bez pričesti“.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin u istoj knjizi kaže: „Niti, zato što je Gospodin dao poslije jela, trebaju stoga braća koja su ručala ili večerala dolaziti primiti ovaj sakrament, ili ga miješati sa svojim stolovima, kako su činili oni koje Apostol kori i ispravlja. Jer Spasitelj je, da bi što snažnije preporučio uzvišenost onoga otajstva, ovo htio kao posljednje utisnuti srcima i pamćenju učenika. I zato nije zapovjedio da se ubuduće takvim redom prima, kako bi apostolima, po kojima je imao urediti crkve, sačuvao to mjesto“.

Odgovor na 2. prigovor: ta se riječ u Glosi ovako tumači: „Ako je tko gladan, pa nestrpljiv ne želi čekati druge, neka jede kod kuće svoja jela, to jest neka se nasiti zemaljskim kruhom, i neka ne uzima poslije euharistije“.

Odgovor na 3. prigovor: to poglavlje govori prema običaju koji je nekoć kod nekih bio obdržavan, da se, na prikaz Gospodnje večere, toga dana od onih koji ne poste prima tijelo Kristovo. No sada je to dokinuto. Jer, kako Augustin u navedenoj knjizi kaže: „Po svem se svijetu taj običaj čuva“, da naime tijelo Kristovo primaju oni koji poste.

Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno u drugom dijelu, dvostruk je post. Prvi je naravni post, koji označava lišenost bilo čega prethodno uzetoga na način jela ili pića. I takav se post traži za ovaj sakrament, zbog navedenoga. I zato ni poslije uzimanja vode ili druge hrane ili pića ili pak lijeka, u ma kako malenoj količini, nije dopušteno primiti ovaj sakrament. Niti je važno hrani li štogod od toga ili ne hrani, bilo po sebi bilo s drugim, samo ako se uzima na način jela ili pića. Ostaci pak hrane koji ostaju u ustima, ako se slučajno progutaju, ne priječe primanje ovoga sakramenta, jer se ne gutaju na način hrane, nego na način sline. A isti je razlog i glede ostataka vode ili vina kojima se usta ispiru, samo ako se ne progutaju u velikoj količini, nego pomiješani sa slinom, što se ne može izbjeći. Drugi je pak post Crkve, koji se ustanovljuje radi mrtvljenja tijela. I takav se post navedenim ne priječi, jer navedeno ne hrani mnogo, nego se više uzima radi promjene stanja.

Odgovor na 5. prigovor: kada se kaže: „Ovaj sakrament prije nego druga hrana treba ući u usta kršćanina“, ne treba to razumjeti apsolutno s obzirom na sve vrijeme, inače onaj tko bi jednom jeo i pio, nikada poslije ne bi mogao primiti ovaj sakrament. Nego to treba razumjeti s obzirom na isti dan. I premda se početak dana prema različitima različito uzima, jer jedni od podneva, jedni od zalaza, jedni od ponoći, jedni od izlaska sunca počinju dan; Crkva ipak, prema Rimljanima, dan započinje od ponoći. I zato, ako poslije ponoći netko uzme štogod na način hrane ili pića, ne može istoga dana primiti ovaj sakrament, a može ako je prije ponoći. Niti je važno je li poslije jela ili pića spavao, ili pak probavio, što se tiče razloga zapovijedi. No važno je što se tiče uzrujanosti uma koju ljudi trpe zbog nespavanja ili neprobavljenosti, od čega ako se um mnogo uzruja, čovjek postaje neprikladan za primanje ovoga sakramenta.

Odgovor na 6. prigovor: najveća se pobožnost traži u samome primanju sakramenta, jer se tada zadobiva učinak sakramenta. Ta se pak pobožnost više priječi prethodnim nego onim što slijedi. I zato je više ustanovljeno da ljudi poste prije primanja ovoga sakramenta nego poslije. Treba ipak biti neki razmak između primanja ovoga sakramenta i preostale hrane. Zato se i u misi molitva zahvale govori poslije pričesti; a i pričesnici govore svoje privatne molitve. Ipak, prema drevnim kanonima odredio je papa Klement, kako se nalazi u De consecratione, dist. II: „Ako se ujutro jede Gospodnji dio, do šestoga sata neka poste poslužitelji koji su ga uzeli, a ako prime o trećem ili četvrtom, neka poste do večeri“. U starini su se naime rjeđe slavila misna slavlja, i s većom pripravom. Sada pak, budući da treba češće slaviti sveta otajstva, to se ne bi moglo lako obdržavati. I zato je suprotnim običajem dokinuto.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.