III, q. 80, a. 6
Mora li se odbiti grješnik koji pristupa ovomu sakramentu
Prigovor 1. Čini se da svećenik treba uskratiti Kristovo tijelo grješniku koji ga traži. Ne treba naime činiti protiv Kristove zapovijedi radi izbjegavanja sablazni, niti radi izbjegavanja nečije sramote. No Gospodin je zapovjedio u Mt 7: „Ne dajte svetinje psima“. A ponajvećma se svetinja daje psima kad se ovaj sakrament pruža grješnicima. Dakle, ni radi izbjegavanja sablazni, ni radi izbjegavanja nečije sramote, ne smije se ovaj sakrament dati grješniku koji ga traži.
Prigovor 2. Nadalje, od dva zla valja izabrati manje zlo. No čini se da je manje zlo ako se grješnik osramoti, ili čak ako mu se dade neposvećena hostija, nego ako onaj tko prima Kristovo tijelo smrtno sagriješi. Dakle, čini se da radije valja izabrati to da se ili osramoti grješnik koji traži Kristovo tijelo, ili pak da mu se dade neposvećena hostija.
Prigovor 3. Nadalje, Kristovo se tijelo katkad daje osumnjičenima za zločin radi njihova očitovanja, jer se čita u dekretima, II, pit. IV: „Često biva da se u samostanima redovnika počine krađe. Zato određujemo da, kada se sama braća od takvih stvari trebaju očistiti, opat slavi misu ili netko od prisutne braće, i tako, po završetku mise, svi se pričeste ovim riječima: ‚Tijelo Kristovo bilo ti danas na dokaz‘“. I niže: „Ako biskupu ili prezbiteru bude pripisano kakvo zlodjelo, za pojedina se ima slaviti misa i pričestiti se, te se pri svakoj optužbi pokazati nevinim“. No tajne grješnike ne treba očitovati, jer ako odbace stid s lica, slobodnije će griješiti, kako Augustin kaže u knjizi De verbis Domini. Dakle, tajnim grješnicima ne treba dati Kristovo tijelo, čak i ako ga traže.
Naprotiv, na ono u Psalmu: „Jeli su i klanjali se svi pretili zemlje“, Augustin kaže: „Neka djelitelj ne brani pretilima zemlje“, to jest grješnicima, jesti sa stola Gospodnjega.
Odgovaram: glede grješnika treba razlikovati. Neki su naime tajni, a neki javni; naime po očitosti djela, kao javni lihvari ili javni razbojnici; ili pak po kakvoj presudi, crkvenoj ili svjetovnoj. Javnim grješnicima dakle ne smije se dati sveta pričest, čak i ako traže. Zato Ciprijan piše nekome: „Smatrao si da se zbog tvoje ljubavi trebaš sa mnom posavjetovati što mi se čini o glumcima i onome vračaru koji, nastanjen kod vas, još ustraje u sramoti svoga umijeća, treba li takvima dati svetu pričest s ostalim kršćanima. Mislim da ni božanskomu veličanstvu ni evanđeoskoj stezi ne dolikuje da se stid i čast Crkve kaljaju tako sramotnom i zloglasnom zarazom“. Ako pak nisu javni grješnici nego tajni, ne može im se uskratiti sveta pričest kad je traže. Budući da je svaki kršćanin, samim time što je kršten, pripušten Gospodnjemu stolu, ne može mu se oduzeti njegovo pravo osim zbog nekoga očitoga razloga. Zato na ono u 1 Kor 5: „Ako onaj koji se brat naziva...“ itd., Augustinova Glosa kaže: „Mi nikoga ne možemo odvratiti od pričesti, osim ako je sam od svoje volje priznao, ili ako je u nekom sudu, crkvenom ili svjetovnom, prozvan i osuđen“. Svećenik ipak koji je svjestan zločina može potajno opomenuti tajnoga grješnika, ili pak javno općenito sve, da ne pristupaju stolu Gospodnjemu prije nego što se pokaju i pomire s Crkvom. Jer poslije pokore i pomirenja, ni javnim se grješnicima ne smije uskratiti pričest, ponajpače na času smrti. Zato se u Kartaškom saboru čita: „Glumcima i lakrdijašima i ostalim takvim osobama, ili otpadnicima, kad se obrate Bogu, neka se ne uskrati pomirenje“.
Odgovor na 1. prigovor: zabranjeno je davati svetinje psima, to jest javnim grješnicima. No tajne se stvari ne mogu javno kažnjavati, nego ih treba prepustiti božanskomu sudu.
Odgovor na 2. prigovor: premda je tajnomu grješniku gore smrtno sagriješiti primanjem Kristova tijela nego biti osramoćen, ipak je svećeniku koji podjeljuje Kristovo tijelo gore smrtno sagriješiti nepravedno sramoteći tajnoga grješnika, nego da onaj smrtno sagriješi, jer nitko ne smije počiniti smrtni grijeh da drugoga oslobodi od grijeha. Zato Augustin kaže u knjizi Quaestionum super Genesim: „Vrlo se pogibeljno dopušta ova naknada, da mi učinimo nešto zla, da drugi ne bi učinio teže zlo“. Tajni bi grješnik ipak radije trebao izabrati biti osramoćen nego nedostojno pristupiti Kristovu stolu. Neposvećena se hostija pak nikako ne smije dati umjesto posvećene, jer svećenik koji to čini, koliko je do njega, navodi na idolopoklonstvo one koji vjeruju da je hostija posvećena, bilo druge prisutne, bilo samoga onoga koji prima; jer, kako Augustin kaže: „Nitko neka ne jede tijelo Kristovo ako se prije nije poklonio“. Zato se u Ekstravagantama, De celebratione Missarum, pogl. De homine, kaže: „Premda onaj tko se zbog svijesti o svojemu zločinu smatra nedostojnim teško griješi ako se nametne, ipak se čini da teže vrijeđa onaj tko se na prijevaru usudi to hiniti“.
Odgovor na 3. prigovor: ti su dekreti dokinuti suprotnim poukama rimskih prvosvećenika. Papa Stjepan naime kaže: „Ispitivanjem usijanim željezom ili kipućom vodom iznuditi priznanje od bilo koga sveti kanoni ne dopuštaju. Jer dobrovoljnim priznanjem, ili dokazivanjem svjedoka javno obznanjeni prijestupi povjereni su našoj upravi da ih sudi, a tajni i nepoznati imaju se prepustiti onomu koji jedini poznaje srca sinova ljudskih“. A isto se nalazi i u Ekstravagantama, De purgationibus, pogl. Ex tuarum. U svim se naime takvim stvarima čini da je riječ o iskušenju Boga, pa se ne mogu činiti bez grijeha. A činilo bi se težim ako bi u ovome sakramentu, koji je ustanovljen kao lijek spasenja, netko dopao pod smrtnu osudu. Stoga se nipošto Kristovo tijelo ne smije davati nekome osumnjičenom za zločin kao radi provjere.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.