Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 4

Griješi li grješnik koji blaguje sakramentalno

Prigovor 1. Čini se da grješnik koji sakramentalno prima tijelo Kristovo ne griješi. Nije naime većega dostojanstva Krist pod prilikom sakramenta negoli pod vlastitom prilikom. No grješnici koji su doticali tijelo Kristovo u vlastitoj supstanciji nisu griješili, štoviše postizali su oproštenje grijeha, kako se čita u Lk 7 o ženi grješnici; a u Mt 14 veli se: „svi koji dotaknuše skuta njegove haljine, ozdraviše“. Dakle, ne griješe, nego radije spasenje postižu primajući sakrament tijela Kristova.

Prigovor 2. Nadalje, ovaj je sakrament, kao i ostali, stanoviti duhovni lijek. No lijek se daje bolesnima za ozdravljenje, prema onome u Mt 9: „ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“. Bolesni pak ili oni kojima je loše duhovno jesu grješnici. Dakle, ovaj se sakrament može primiti bez krivnje.

Prigovor 3. Nadalje, ovaj je sakrament, budući da u sebi sadrži Krista, među najvećim dobrima. Najveća su pak dobra, prema Augustinu u knjizi De libero arbitrio, „ona kojima se nitko ne može zlorabiti“. Nitko pak ne griješi osim zloporabom neke stvari. Dakle, nijedan grješnik primajući ovaj sakrament ne griješi.

Prigovor 4. Nadalje, kao što se ovaj sakrament osjeća okusom i dodirom, tako i vidom. Ako dakle grješnik griješi po tome što prima ovaj sakrament okusom i dodirom, čini se da bi također griješio i gledanjem. Što je očito neistinito, budući da Crkva svima ovaj sakrament izlaže na gledanje i klanjanje. Dakle, grješnik ne griješi time što blaguje ovaj sakrament.

Prigovor 5. Nadalje, događa se katkada da neki grješnik nema svijest o svojemu grijehu. No ne čini se da takav griješi primajući tijelo Kristovo, jer bi prema tome svi koji primaju griješili, kao oni koji se izlažu opasnosti; budući da apostol veli u 1 Kor 4: „ničega naime nisam svjestan, ali time nisam opravdan“. Dakle, ne čini se da grješniku ide na krivnju ako primi ovaj sakrament.

Naprotiv, apostol veli u 1 Kor 11: „tko jede i pije nedostojno, sud sebi jede i pije“. Veli pak Glosa na istome mjestu: „nedostojno jede i pije onaj tko je u zločinu, ili njime nepoštovano postupa“. Dakle, onaj tko je u smrtnom grijehu, ako primi ovaj sakrament, stječe osudu, smrtno griješeći.

Odgovaram: u ovome sakramentu, kao i u ostalima, ono što je sakrament jest znak onoga što je stvarnost sakramenta. Dvostruka je pak stvarnost ovoga sakramenta, kako je gore rečeno: jedna doista koja je označena i sadržana, naime sam Krist; a druga koja je označena a nije sadržana, naime otajstveno tijelo Kristovo, a to je zajedništvo svetih. Tko god dakle prima ovaj sakrament, samim time označuje da je sjedinjen s Kristom i pritjelovljen njegovim udovima. Što doista biva po oblikovanoj vjeri, koju nitko nema sa smrtnim grijehom. I stoga je bjelodano da tko god sa smrtnim grijehom prima ovaj sakrament, čini laž u ovome sakramentu. I stoga upada u svetogrđe, kao oskvrnitelj sakramenta. I zbog toga smrtno griješi.

Odgovor na 1. prigovor: Krist pojavljujući se u vlastitoj prilici nije pružao sebe na dodir ljudima u znak duhovnoga sjedinjenja sa sobom, kao što se pruža na blagovanje u ovome sakramentu. I stoga grješnici dotičući ga u vlastitoj prilici nisu upadali u grijeh laži glede božanskih stvari, kao grješnici koji primaju ovaj sakrament. I povrh toga Krist je još nosio sličnost tijela grijeha, i stoga se prikladno pružao grješnicima na dodir. No kad je uklonjena sličnost tijela grijeha po slavi uskrsnuća, zabranio je da ga dotakne žena koja je patila od nedostatka vjere u njega, prema onome u Iv 20: „ne dotiči me, jer još nisam uzišao k Ocu svome“, naime u tvome srcu, kako Augustin tumači. I stoga se grješnici, koji pate od nedostatka oblikovane vjere u njega, odbijaju od dodira ovoga sakramenta.

Odgovor na 2. prigovor: ne pristoji svaki lijek svakomu stanju. Jer lijek koji se daje onima koji su se već oslobodili od groznice radi okrjepe, naškodio bi ako bi se dao onima koji još imaju groznicu. Tako su i krštenje i pokora lijekovi čišćenja, koji se daju radi uklanjanja groznice grijeha. Ovaj pak sakrament jest lijek okrjepe, koji se ne smije davati osim oslobođenima od grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: pod najvećim dobrima ondje Augustin razumijeva kreposti duše, kojima se nitko ne služi loše kao počelima loše uporabe. Služi se ipak njima netko loše kao predmetima loše uporabe, kako je očito kod onih koji se ohole krepostima. Tako i ovaj sakrament, koliko je do njega, nije počelo loše uporabe, nego predmet. Otkuda Augustin veli: „mnogi nedostojno primaju tijelo Gospodnje, čime se poučavamo koliko se valja čuvati loše primiti dobro. Evo naime, postalo je zlo dok se loše prima dobro, kao što je obratno apostolu postalo dobro kad se dobro podnosi zlo, naime kad se žalac Sotonin strpljivo nosi“.

Odgovor na 4. prigovor: vidom se ne prima samo tijelo Kristovo, nego samo njegov sakrament, jer naime vid ne dopire do supstancije tijela Kristova, nego samo do sakramentalnih prilika, kako je gore rečeno. No onaj tko blaguje, ne uzima samo sakramentalne prilike, nego i Krista, koji je pod njima. I stoga se od gledanja tijela Kristova nitko ne priječi tko je postigao sakrament Kristov, naime krštenje; dok se nekršteni ne smiju pripustiti čak ni k promatranju ovoga sakramenta, kako je očito po Dioniziju u knjizi De ecclesiastica hierarchia. No k blagovanju se ne smiju pripustiti osim samo oni koji su ne samo sakramentalno, nego i stvarno sjedinjeni s Kristom.

Odgovor na 5. prigovor: to što netko nema svijest o svojemu grijehu može nastati na dva načina. Na jedan način njegovom krivnjom: ili zato što zbog neznanja prava, koje ne ispričava, smatra da nije grijeh ono što jest grijeh, primjerice ako bi neki bludnik smatrao da običan blud nije smrtni grijeh; ili zato što je nemaran u ispitivanju samoga sebe, protiv onoga što apostol veli u 1 Kor 11: „neka ispituje samoga sebe čovjek, i tako neka jede od onoga kruha i pije iz kaleža“. I tako ništa manje ne griješi grješnik primajući tijelo Kristovo, premda nema svijest o grijehu, jer samo neznanje jest njemu grijeh. Na drugi način može nastati bez njegove krivnje, primjerice kada je žalio zbog grijeha, ali nije bio dostatno skrušen. I u takvu slučaju ne griješi primajući tijelo Kristovo, jer čovjek sa sigurnošću ne može znati je li doista skrušen. Dostaje pak ako u sebi nalazi znakove skrušenosti, primjerice da žali zbog prošlih i kani se čuvati budućih. Ako pak ne zna da je to što je učinio bio čin grijeha zbog neznanja činjenice, koje ispričava, primjerice ako je prišao onoj koja nije njegova a vjerovao je da jest njegova, ne valja ga zbog toga nazvati grješnikom. Jednako tako, ako je posve zaboravio grijeh, za njegovo brisanje dostaje opća skrušenost, kako će se niže reći. Otkuda ga se već ne smije nazivati grješnikom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.